* * *

"Može se tvrditi da su ona zaposlenja koja predstavljaju specifične sklonosti ili dužu naobrazbu u cjelini postala unosnija, dok je srazmjerna plaća za mehaničku jednoličnu djelatnost, koju svatko može lako i brzo izučiti, pala pri rastućoj konkurenciji i nužno je morala pasti. A upravo je ta vrsta rada daleko najmnogobrojnija pri sadašnjem stanju njegove organizacije. Ako, dakle, jedan radnik prve kategorije zaradi sedam puta više nego što je zaradjivao otprilike prije pedeset godina, a neki radnik druge kategorije zaradjuje kao i ranije, onda, naravno, obojica zaradjuju prosječno cetiri puta više nego ranije. Ali ako je u jednoj zemlji prva kategorija rada popunjena samo sa 1.000 ljudi, a druga s milijun ljudi, onda 999.000 nisu u boljem položaju nego prije pedeset godina, već su u gorem položaju ako su istovremeno porasle cijene životnih potreba. I s takvim površnim prosječnim računanjima ljudi se zavaravaju o najmnogobrojnijoj klasi stanovništva. Osim toga, veličina nadnice je samo jedan momenat za procjenu radnickog prihoda, jer za odmjeravanje tog prihoda bitna je u proračunu i njegova osigurana trajnost, a o tome ne može uopće biti govora u anarhiji tzv. slobodne konkurencije s njenim kolebanjima i zastojima koji se stalno vraćaju. Napokon, treba još obratiti pažnju na prije i sada uobičajeno radno vrijeme. Ono je, medjutim, otprilike za posljednjih 25 godina - dakle, upravo od uvodjenja strojeva koji uštedjuju rad - uslijed p reduzetnikove požude za zaradom povećano na 12-16 sati dnevno za engleskog radnika u manufakturi pamuka, a povećanje u jednoj zemlji i u jednoj industrijskoj grani moralo se više ili manje pokazati i drugdje, pri svagdje još priznatom pravu apsolutne eksploatacije siromašnih od strane bogataša." (Šulc: Kretanje proizvodnje, str. 65.)(13)

"Čak i kad bi bilo istinito, kao što je lažno, da se povećao prosječni prihod svih društvenih klasa, razlike i razmjerni rasponi izmedju prihoda mogu ipak postati veći, i prema tome oštrije izbiti i suprotnosti izmedju bogatstva i siromaštva. Dakle upravo zato što raste cjelokupna proizvodnja i što se u istoj mjeri u kojoj se to dogadja umnožavaju i potrebe, požude i zahtjevi, može porasti relativno siromaštvo, dok se apsolutno smanjuje. Samojed nije siromašan uz riblje ulje i pokvarene ribe, jer u njegovom zatvorenom društvu svi imaju jednake potrebe. Ali, u jednoj državi koja napreduje, koja je otprilike u toku jednog decenija povećala svoju cjelokupnu proizvodnju za jednu trećinu u odnosu na društvo, radnik koji prije i poslije 10 godina jednako zaradjuje nije ostao jednako imućan, nego je postao siromašniji za jednu trećinu." (Ibid., str. 65-66.)

Ali nacionalna ekonomija poznaje radnika samo kao radnu životinju, kao životinju koja je svedena na najneophodnije tjelesne potrebe.

"Da bi se jedan narod duhovno slobodnije obrazovao, ne smije više biti u ropstvu svojih tjelesnih potreba, ne smije više biti rob tijela. Prije svega, mora mu ostati vremena da bi mogao i duhovno raditi i duhovno uživati. Napredak u organizaciji rada stvara to vrijeme. Uz nove pogonske snage i poboljšane strojeve jedan jedini radnik u tvornicama pamuka sada često izvršava posao stotine, štoviše 250-350 prijašnjih radnika. Slične su posljedice u svim granama proizvodnje, jer se spoljašnje prirodne snage sve više primoravaju da učestvuju u ljudskom radu. Ako je za podmirenje jednog kvantuma materijalnih potreba ranije bio potreban utrošak vremena i ljudske snage koji se kasnije smanjio za polovinu, istovremeno je za toliko proširen prostor za duhovno stvaranje i uživanje, bez ikakvih gubitaka za čulnu ugodnost. Ali i o podjeli plena koji otimamo starom Kronosu na njegovom vlastitom području, odlučuje još kocka slijepog, nepravednog slučaja. U Francuskoj je izračunato da bi za zadovoljenje svih materijalnih interesa društva pri sadašnjem stupnju proizvodnje bilo dovoljno prosječno radno vrijeme od pet sati dnevno na svakog za rad sposobna čovjeka... I pored uštede vremena uslijed usavršavanja strojeva, za mnogobrojno stanovništvo trajanje robovskog rada se u tvornicama samo povećalo." (Ibid., str. 67-68.)

"Prelaženje od složenoga ručnog rada (na mašinski) pretpostavlja rastavljanje toga rada u njegove jednostavne operacije. Ali u početku ce strojevima pripasti samo jedan dio operacija koje se jednolično ponavljaju, a drugi dio ljudima. Prema prirodi stvari i prema iskustvima koja se podudaraju, takva neprekidna jednolična djelatnost štetna je kako za duh, tako i za tijelo; i tako pri toj povezanosti strojeva s običnom podjelom rada medju mnogobrojnim ljudskim rukama moraju izići na vidjelo i sve štete takve podjele rada. Te štete pokazuju se, medju ostalim, u većoj smrtnosti tvorničkih radnika... Ta velika razlika, koliko ljudi rade pomoću strojeva a koliko kao strojevi..., nije uzimana u obzir." (Ibid., str. 69.)

"Ali u budućnosti narodnog života ove nerazumne prirodne snage koje djeluju u strojevima bit će naši robovi i kmetovi." (Ibid., str.74.)

"U engleskim je predionicama zaposleno samo 158.818 muškaraca i 196.818 žena. Na svakih 100 radnika u tvornicama pamuka grofovije Lankaster dolaze 103 radnice, a u Škotskoj čak 209. U Engleskim tvornicama lana u Lidsu je na 100 radnika muškaraca bilo 147 žena; a u Drudenu i na istočnoj obali Škotske čak 280. U Engleskim tvornicama svile... mnogo radnica; u tvornicama vune koje zahtevaju veću fizičku snagu, više muškaraca... I u sjevernoameričkim tvornicama pamuka bilo je zaposleno u godini 1833. pored 18.593 muškarca ništa manje nego 38.927 žena. Dakle, promjenom u organizaciji rada ženskom rodu je pripao širi krug privredne djelatnosti... žene imaju samostalni ekonomski položaj... oba spola su medjusobno više približena u svim socijalnim odnosima." (Ibid., str. 71, 72.)

"U engleskim predionicama koje se pokreću pomoću pare i vode radilo je 1835. godine: 20.558 djece izmedju 8 i 12 godina; 35.867 izmedju 12 i 13 godina i, napokon, 108.208 izmedju 13 i 18 godina... Dalji napredak mehanike, budući da sve više uzima ljudima iz ruku sva jednolična zanimanja, djeluje, naravno, tako da se postepeno popravljalo to nepovoljno stanje. No samom tom bržem napretku stoji na putu još i okolnost da kapitalisti mogu sebi na najlakši i najjeftiniji način prisvojiti snage donjih klasa, pa i snage djece, tako da ih koriste i troše umjesto pomoćnog sredstva mehanike." (Šulc, Kretanje proizvodnje, str. 70, 71.)

"Lord Bruem dovikuje radnicima: 'Postanite kapitalisti!'... Nevolja je u tome što milijuni mogu doći do oskudne zarade samo napornim tjelesnim radom koji rastrojava, koji moralno i duhovno osakaćuje; pa čak i nesreću, tj. što su pronašli takav rad, moraju smatrati srecom." (Ibid., str. 60.)

"Pour vivre donc, les non-proprietaires sont obliges de se mettre directement ou indirectement au service des proprietaires. c'est-a-direcous leur dependance."^[7] (Pecqueur, Theorie nouvelle d'economie soc. etc., p. 409.)(14)

Domestiques - gages; ouvriers - salaires; employes - traitement ou emoluments.^[8] (Ibid., str. 409, 410.)

"Louer son travail", "preter son travail a l'interet", "travailler a la place d'autrui."^[9]

"Louer la matiere du travail", "preter la matiere du travail a l'interet", "faire travailler autrui a sa place".^[10] (Ibid., str. 411.)

"Cette constitution economique condamne les hommes a des metiers tellement abjects, a une degradation tellement desolante et amere, que la sauvagerie apparait en comparaison, comme une royale condition"^[11](l. c., p. 417-418). "La prostitution de la chair non-proprietaire sous toutes les formes"^[12](str. 421. i slij.). Skupljači krpa.

C. Laudn u spisu Solution du probleme de la population, etc., Paris 1842(15), procjenjuje broj bludnica u Engleskoj na 60-70.000. Broj femmes d'une vertu douteuse^[13] je isto toliki (str. 228).

"La moyenne de vide de ces infortunees creatures sur le pave, apres qu'elles sont entrees dans la carriere du vice, est d'environ six ou sept ans. De maniere que pour maintenir le nombre de 60.000 a 70.000 prostitutees, il doit y avoir, dans les 3 royaumes, au moins 8.000 a 9.000 femmes qui se vouent a cet infame metier chaque annee, ou environs vingt-quatre nouvelles victimes par jour, ce qui est la moyenne d'une par heure; et consequemment, si la meme proportion a lieu sur toute la surface du globe, il doit y avoir constamment un million et demi de ces malheureuses."^[14](Ibid., p. 229.)

"La population des miserables croit avec leur misere, et... c'est a la limite extreme du denuement que les etres humains se pressent en plus grand nombre pour se disputer le droit de souffrir... En 1821, la population de l'Irlande etait de 6.801.827. En 1831, elle s'etait elevee a 7.764.010; c'est 14% d'augmentation en dix ans. Dans le Leinster, province ou il ya le plus d'aisance, la population n'a augmente que de 8%, tandis que, dans le Connaught, province la plus miserable, l'augmentation s'est elevee a 21% (Extraits des Enquetes publiees en Angleterre sur l'Irlande, Vienne 1840)"^[15] Buret, De la misere etc., t. I, p. 36-37.(16)

Nacionalna ekonomija promatra rad apstraktno kao stvar; le travail est une marchandise^[16]; ako je cijena visoka, znači da se roba mnogo traži; ako je niska, onda se mnogo nudi; comme marchandise, le travail doit de plus en plus baisser de prix^[17]; na to prisiljava djelomično konkurencija izmedju kapitalista i radnika, djelomično konkurencija medju radnicima.

"... la population ouvriere, marchande de travail, est forcement reduite a la plus faible part du produit... la theorie du travail marchandise est-elle autre chose qu'une theorie de servitude deguisee? (l. c., p. 43). Pourquoi donc n'avoir vu dans le travail qu'une valeur d'echange?"^[18] (ib., p. 44.)

Velike radionice kupuju prvenstveno rad žene i djece, jer taj stoji manje nego rad muškaraca(l.c.).

"Le travailleur n'est point, vis-a-vis de celui qui l'emploie, dans la position d'un libre vendaur... le capitaliste est toujours libre d'employer le travail, et l'ouvrier est toujours force de le vendre. La valeur du travail est completement detruite, s'il n'est pas vendu a chaque instant. Le travail n'est susceptible ni d'accumulation, ni meme d'epargne, a la difference des veritables (marchandises).

Le travail c'est la vie, et si la vie ne s'echange pas chaque jour contre des aliments, elle suoffre et perit bientot. Pour que la vie de l'homme soit une marchandise, il faut donc admettre l'esclavage."^[19](l.c., p. 49-50)

Ako je, dakle, rad roba, onda je on roba s najnesretnijim svojstvima. Medjutim, on to nije ni po nacionalnoekonomskim načelima, jer nije le libre resultat d'un libre marche. Sadašnji ekonomski režim

"abaise a la fois et le prix et la remuneration du travail; il perfectonne l'ouvrier et degrade l'homme."^[20] (l. c., p. 52-53) "L'industrie est devenue une guerre et le commerce un jeu."^[21] (l. c., p. 62)

"Les machines a travailler le coton^[22] (u Engleskoj) predstavljaju rad 84 000 000 radnika koji rade ručno." (l. c., p. 193, bel.)

Industrija se dosad nalazila u stanju osvajačkog rata:

"ella a prodigue la vie des hommes qui composaient son armee avec autant d'indifference que les grands conquerants. Son but etait la possession de la rishesse, et non le bonheur des hommes". (Buret, l. c., p. 20.) "Ces interets (sc. economiques) librement abandonnes a euxmemes... doivent necessairement entrer en conflict; ils n'ont d'autre arbitre que la guerre, et les decisions de la quere donnet aux uns la defaite et la mort, pour donner aux autres la victoire... C'est dans le conflict des forces opposees que la sience cherche l'ordre et l'equilibre: la guerre perpetuele est selon elle le seul moyen d'obtenir la paix; cette guerre s'appele la concurrence"^[23]. (l. c., p. 23)

Da bi se uspješno vodio, industrijski rat zahtjeva mnogobrojne armije koje može na istoj tački nagomilati i obilno desetkovati. A vojnici te armije ne podnose napore koji im se nameću niti iz devoument^[24], niti iz dužnosti, nego samo da bi izbjegli okrutnu neminovnost gladi. Svojim šefovima nisu ni privrženi ni zahvalni; šefovi se prema svojim potcinjenima nisu odnosili sa osjećajem naklonosti; oni ih ne poznaju kao ljude, nego samo kao orudja za proizvodnju koja moraju donositi što više i trošiti što manje. Ove grupe radnika, sve više ugnjetavane, nisu čak sigurne ni da će uvijek biti zaposlene; industrija koja ih je sakupila dozvoljava im da žive samo dok su im potrebni, a čim ih se može osloboditi, napušta ih bez ikakvog premišljanja; nasuprot tome, radnici su primorani da nude svoju ličnost i snagu po cijeni koja im se daje. Ukoliko je rad koji im se daje duži, mučniji, odvratniji, utoliko su manje plaćeni; ima nekih koji se šesnaestočasovnim radom na dan, uz neprestano naprezanje, jedva mogu kupiti pravo da ne umru. (l.c., p. 68, 69)

"Nous avons la conviction... partagee... par les commissaires charges de l'enquete sur la condition des tisserands a la main, que les grandes villes industrielles perdraient, en peu de temps, leur population de travailleurs, si elles ne recevaient, a chaque instant des campagnes voisines, des recrues continuelles d'hommes sains, de sang nouveau."^[25](l. c., p. 362)

[ na početak ]


Profit od kapitala

1. Kapital

1. Na čemu se osniva kapital, tj. privatno vlasništvo na proizvode tudjeg rada?

"Ako se sam kapital ne svodi na kradju i prevaru, njemu je ipak potrebna pomoć zakonodavstva da bi se nasljedstvo učinilo svetim" (Sej, tom I, str. 136, bilješka).(17)

Kako se postaje vlasnik proizvodnih kapitala? Kako se postaje vlasnik proizvoda koji se stvaraju pomoću tih kapitala?

Pomoću pozitivnog prava. (Sej, tom II, str. 4.)

Što se stječe kapitalom, nasljedstvom jednog velikog imanja, na primjer?

"Netko tko, na primjer, nasljedi veliko imanje, ne stječe, doduše, na taj način neposredno i političku moć. Vrsta moći koju mu taj posjed neposredno i direktno prenosi, to je moć kupovanja, to je pravo zapovedanja nad svim radom drugih ili nad svim proizvodima toga rada koji na tržištu trenutno postoje." (Smit, tom I, str. 61)

Kapital je, dakle, upravljačka vlast nad radom i njegovim proizvodima. Kapitalist posjeduje tu vlast ne zahvaljujući svojim ličnim ili ljudskim svojstvima, nego kao vlasnik kapitala. Njegova moć jest kupovna moć njegovog kapitala, kojoj se ništa ne može opirati.

Mi ćemo kasnije vidjeti kako kapitalist pomoću kapitala vrši svoju vlast nad radom, a onda ćemo vidjeti vlast kapitala nad samim kapitalistom.

Što je kapital?

"Une certaine quantite de travail amasse et mis en reserve."^[26] (Smith, tom II, p. 312.)

Kapital je nagomilani rad.

2. Zaliha, fonds, Stock je svako gomilanje proizvoda zemlje i manufakturnog rada. Glavnica se naziva kapiatlom tek onda kad svom vlasniku daje prihod ili dobitak. (Smith, tom II, str. 191.)

2. Dobit od kapitala Profit ili dobit od kapitala sasvim je različit od nadnice. Ova se različitost pokazuje na dvostruki način: prvo, dobit od kapitala se u potpunosti odredjuje prema vrijednosti uloženog kapitala, iako rad oko nadgledanja i upravljanja kod različitih kapitala može biti jednak. Zatim, u velikim tvornicama je taj cjelokupni rad povjeren glavnom činovniku, čija plaća ne stoji ni u kakvoj vezi s kapitalom čiji učinak on nadgleda. Iako se rad vlasnika svodi ovdje gotovo na nulu, on ipak zahtjeva profite razmjerno svom kapitalu. (Smit, tom I, str. 97-99.)

Zašto kapitalist zahtjeva ovu proporciju izmedju dobiti i kapitala?

On ne bi imao interesa da upošljava radnike kad od prodaje njihova proizvoda ne bi očekivao više nego što je nužno da bi nadnoknadio kapital koji je dao kao predujam za nadnice, niti imao interesa da radije uloži veliku nego malu sumu novca kad njegov profit ne bi bio razmjeran opsegu uloženog kapitala. (Tom I, str. 96, 97.)

Kapitalist vuče, dakle, prvo, dobit na nadnicu, drugo, na predujmljene sirovine.

U kakvom se odnosu nalazi dobit prema kapitalu?

Ako je već teško da se odredi obična srednja stopa nadnice na datom mjestu i u (datom) vremenu, još je teže procjeniti dobit kapitala. Promjene u cijeni roba s kojima kapital trguje, sreća i nesreća njegovih rivala i mušterija, hiljadu drugih slučajeva kojima su robe izložene kako za vrijeme transporta tako i u skladištima, izazivaju promjenu u profitu svakog dana i gotovo svakog sata. (Smit, sv. I, str. 179, 180.) Koliko god je sad nemoguće s preciznošću odrediti dobit od kapitala, o njemu ipak možemo stvoriti predodžbu prema kamati od novca. Tko s novcem može mnogo zaraditi, taj mnogo daje za mogućnost da se s njim posluži, a ako malo zaradi njegovim posredstvom, onda daje malo. (Smit, sv. I, str. 181.) Proporcija koja se mora održati izmedju obične kamatne stope i stope čiste dobiti nužno se mijenja s porastom ili padom dobiti. U Velikoj Britaniji se računa da je dvostruka kamata ono što trgovci nazivaju un profit honnete, modere, raisonnable;^[27] to su izrazi koji ništa drugo ne kažu, vec da je to obian i uobičajan profit. (Smit, tom I, str. 198.)

Koja je najniža stopa dobiti? A koja je najviša?

Najniža stopa obične dobiti od kapitala mora uvijek biti nešto viša nego što je nužno da bi kompenzirala slučajne gubitke, kojima je izloženo svako ulaganje kapitala. Ovaj surplus^[28] je zapravo dobit ili le bénéfice net^[29]. Isto tako stvar stoji sa najnižim iznosom kamatne stope. (Smit, tom I, str. 196.)

Najviša stopa do koje se mogu popeti obični profiti jeste ona koja u većini robâ u cjelini oduzima zemljišnu rentu i svodi nadnicu za dostavljenu robu na najnižu cijenu, samo na izdržavanje radnika za vrijeme rada. Radnik se uvijek mora hraniti na jedan ili drugi način dok god se koristi u dnevnom poslu; zemljišna renta može sasvim otpasti. Primjer: u Bengaliji, ljudi indijske trgovacke kompanije. (Smit, tom I, str. 197, 198.)

Osim svih koristi neznatne konkurencije koje kapitalist u ovom slučaju smije iskorišćavati, može on na častan način držati tržišnu cijenu iznad prirodne cijene:

Prvo, pomoću trgovacke tajne ako je tržište jako udaljeno od onih koji ga opskrbljuju; naime, pomoću zataivanja promjene cijene, njenog povišenja iznad prirodnih stanja. To zataivanje dovodi do toga da drugi kapitalisti ne ulažu svoj kapital u tu granu.

Zatim pomoću tvorničke tajne, koja omogućava kapitalisti s manjim proizvodim troškovima a s više profita dostavlja svoju po istim ili čak nižim cijenama nego njegovi konkurenti. - (Prevara pomoću zataivanja nije nemoralna? Buržovna trgovina.) - Dalje: gdje je proizvodnja vezana za odredjeno mjesto (na primjer, skupoceno vino), pa efektivna potražnja nikad ne može biti zadovoljena. Napokon: pomoću monopola individua i kompanija. Monopolska cijena je visoka koliko je moguće. (Smit, tom I, str. 120-124.)

Drugi slučajni uzroci koji mogu povisiti dobit od kapitala:

Stjecanje novih teorija ili pojava novih trgovackih grana često uvećavaju dobit od kapitala, čak i u bogatoj zemlji, jer starim trgovačkim granama odvlače jedan dio kapitala, umanjuju konkurenciju, tržište opskrbljuju s malo roba, čije cijene onda rastu; trgovci tim robama mogu onda za posudjeni novac platiti veće kamate. (Smit, tom I, str. 190.)

Ukoliko se jedna roba više obradjuje, ukoliko postaje predmet manufakture, raste onaj dio cijene koji se dijeli na nadnicu i profit u odnosu na dio koji sačinjava zemljišnu rentu. Napretkom koji na toj robi postiže ručni rad ne uvećava se samo broj profita, nego je svaki sljedeći profit veći od prethodnoga, jer je kapital iz kojeg on proističe uvijek nužno veći. Kapital koji zapošljava tkalce uvijek je nužno veći od onoga koji zapošljava prelce, jer ne nadomješta samo ovaj poslednji kapital i njegov profit, nego osim toga daje i tkalcima nadnice, a dobit mora uvijek biti u nekoj proporciji s kapitalom. (Smit, tom I, 102, 103.)

Dakle, sve veća količina ljudskog rada u prirodnom proizvodu i obradjenom prirodnom proizvodu ne povećava nadnicu, nego povećava djelimicno broj kapitala koji dobivaju, a djelomično razmjer svakog slijedećeg kapitala prema prethodnome.

O profitu koji kapitalist vuče iz podjele rada bit će govora kasnije.

On dobiva dvostruko: prvo od podjele rada, drugo, uopće od povećanja količine ljudskog rada u prirodnom proizvodu. Ukoliko je u nekoj robi veći udio koji unosi čovjek, utoliko je veća dobit od mrtvog kapitala.

U jednom istom društvu prosječna stopa profita od kapitala mnogo je bliža istom nivou nego plaća različitih vrsta rada (tom I, str. 228). Kod različitih ulaganja kapitala mijenja se uobičajna stopa profita prema većoj ili manjoj sigurnosti da će kapital biti vraćen. "Stopa profita raste s rizikom, iako ne u potpunoj proporciji". (Ibid., str. 226, 227.)

Razumije se samo po sebi da dobiti od kapitala rastu i uslijed olakšica ili pojeftinjenja sredstava cirkulacije (na primjer, papirnog novca).

3. Vladavina kapitala nad radom i motivi kapitalista

Jedini motiv kojim se posjednik kapitala rukovodi pri ulaganju u argikulturu ili manufakrturu ili u posebnu granu trgovine en gros ili en detail, jesu izgledi za njegov vlastiti profit. Nikada mu ne pada na pamet da proračuna koliko će produktivnog rada zaposliti svaka od tih vrsta ulaganja, ili koliko će uvećati vrijednost godišnjeg proizvoda zemljišta i rada svoje zemlje. (Smit, tom II, str. 400, 401.)

Najkorisnije ulaganje kapitala za kapitalistu jest ono koje mu uz istu sigurnost daje najveću dobit. To ulaganje nije uvijek najkorisnije za društvo; najkorisnije je ono koje je usmjereno na izvlačenje koristi iz proizvodnih snaga prirode. (Sej, tom II, str 131.)

Najvažnije operacije rada uredjuju se i vode prema planovima i spekulacijama onih koji ulažu kapital; a cilj koji oni sebi postavljaju u svim tim planovima i operacijama jeeste profit. Dakle: stopa profita ne raste kao zemljišna renta i nadnica s blagostanjem društva, i ne pada kao one s njegovim opadanjem. Naprotiv, ta stopa je prirodno niska u bogatim zemljama, a visoka u siromašnim zemljama; ali nikad nije tako visoka kao u zemljama koje najbrže jure u susret svojoj propasti. Dakle, interes te klase nije u istoj vezi s općim interesom društva kao interes obeju drugih klasa... Poseban interes onih koji se bave posebnom trgovačkom ili manufakturnom granom uvijek je u stanovitom smislu različit od interesa publike, a često mu je čak i neprijateljski suprostavljen. Interes je trgovca da uvijek proširuje tržište i ograniči konkurenciju prodavaca... To je klasa ljudi čiji interes nikad neće biti egzaktno isti kao interes društva, klasa koja je općenito zainteresirana da publiku prevari i nadmudri. (Smit, tom II, str. 163-165.)

4. Akumulacija kapitala i konkurencija medju kapitalistima

Umnožavanje kapitala koje povisuje nadnicu teži tome da smanji dobit kapitalista konkurencijom medju kapitalistima. (Smit, tom I, str. 179.)

"Ako, na primjer, kapital koji je potreban sitnoj trgovini jednog grada bude podeljen medju dva različita trgovca, konkurencija će učiniti da će svaki od njih prodavati jeftinije nego kad bi se kapital nalazio u rukama jednog jedinog trgovca; a kad je podeljen medju 20, konkurencija će biti upravo za toliko aktivnija i utoliko manje će biti data mogućnost da se oni medjusobno sporazumevaju da povise cijenu svoje robe. (Smit, tom II, str. 372, 373.)

Budući da mi sada već znamo da su cijene monopola maksimalno visoke, jer je čak i s običnog nacionalnoekonomskog gledišta interes kapitalista suprotan interesima društva, jer povišenje dobiti od kapitala djeluje na cijenu robe kao složena kamata (Smit, tom I, str. 190-201), izlazi da je konkurencija jedina pomoć protiv kapitalista koji prema navodu nacionalne ekonomije djeluje jednako blagotvorno na povišenje nadnice kao i pojeftinjenje roba u korist potrošacke publike.

Ali konkurencija je moguća samo tako ako se kapitali umnože, i to u mnogo ruku. Nastajanje mnogih kapitala moguće je samo pomoću mnogostrane akumulacije, jer kapital uopće nastaje samo pomoću akumulacije, a mnogostrana akumulacija nužno se obrće u jednostranu. Konkurencija medju kapitalima uvećava akumulaciju medju kapitalima. Akumulacija, koja je u uslovima privatnog vlasništva konkurencija kapitala u malo ruku, uopće je nužna konzekvencija kad se kapitali prepuste svom prirodnom toku, a to prirodno odredjenje kapitala probija sebi pravi slobodni put tek konkurencijom.

Čuli smo da je dobit od kapitala srazmjerna njegovoj količini. Zatim, bez obzira na namjernu konkurenciju, veliki se kapital, dakle, srazmjerno svojoj količini akumulira brže nego mali kapital.

Prema tome, akumulacija velikog kapitala je mnogo brža od akumulacije maloga bez obzira na konkurenciju. Ali slijedimo dalje taj razvoj.

Umnožavanjem kapitalâ smanjuju se profiti od kapitala pomoću konkurencije. Dakle, prije svega trpi mali kapitalist.

Umnožavanje kapitalâ i velik broj kapitala pretpostavlja, nadalje, progresivno bogaćenje zemlje.

"U zemlji koja je dospjela do vrlo visokog stupnja bogatstva uobičajna stopa dobiti je tako malena da je kamatna stopa, čiju isplatu ta dobit omogućava, suviše niska da bi drugi ljudi, osim najbogatijih, mogli živjeti od kamate na novac. Dakle, svi ljudi srednjeg imovnog stanja moraju uložiti svoj kapital, baviti se nekim poslom ili se interesirati za neku granu trgovine." (Smit, tom I, str. 197.)

Ovo stanje je omiljeno stanje nacionalne ekonomije.

"Proporcija koja postoji izmedju sume kapitalâ i dohodka svagdje odredjuje proporciju u kojoj će se nalaziti industrija i besposličarenje; gdje kapitali odnesu pobjedu, tamo vlada industrija; gdje pobede prihodi, vlada besposličarenje." (Smit, tom II, str. 235.)

Kako stoji s ulaganjem kapitala u toj povećanoj konkurenciji?

"S umnožavanjem kapitala mora se sukcesivno povećavati kvantitet fonds ra preter a interet;^[30] uvećanjem tog novca kamata postaje manja,
1. jer pada tržišna cijena svih stvari ukoliko se više povećava njihov kvantitet,
2. jer umnožavanjem kapitalâ u jednoj zemlji postaje teže uložiti nov kapital na koristan način. Time što posjednik jednog kapitala čini sve moguće napore da se domogne posla koji je zauzeo drugi kapital, povećava se konkurencija medju raznim kapitalima. Ali većinom se on ne može nadati da će taj drugi kapital istisnuti s njegova mjesta drukčije sem ponudom da će poslovati pod boljim uvjetima. On ne samo što mora prodavati stvari jeftinije nego ih često mora i kupovati skuplje da bi našao priliku za prodaju. Ukoliko se odredjuje više kapitala za održavanje proizvodnog rada, utoliko postaje veća potražnja za radom: radnici lako nadju zaposlenje, ali kapitalisti teško nadju radnike. Zbog konkurencije kapitalista penje se nadnica i padaju prihodi." (Smit, tom II, str. 358, 359.)

Sitni kapitalist ima, dakle, na izbor:
1. ili da svoj kapital pojede, jer više ne može živjeti od kamate, dakle, da prestane biti kapitalist;
2. da se sam prihvati posla, da svoju robu jeftinije prodaje i skuplje kupuje nego bogatiji kapitalisti i da plaća povišenu nadnicu; dakle, budući da je tržišna cijena zbog predpostavljanje visoke konkurencije već vrlo niska, da se upropasti. Ako, naprotiv, veliki kapitalist želi istisnuti maloga, on ima, njemu nasuprot, sve prednosti koje kapitalist ima nasuprot radniku. Veći kvantitet njegova kapitala nadomješta mu manje dobitke, a on može podnositi čak i momentane gubitke sve dok manji kapitalist ne bude upropašcen i dok on ne bude oslobodjen te konkurencije. Tako on sebi akumulira dobitke malog kapitaliste.

Dalje: veliki kapitalist kupuje uvijek jeftinije nego maleni, jer kupuje masovnije. On može, dakle, bez štete prodavati masovnije.

Ali ako pad kamate od novca pretvori srednje kapitaliste iz rentijerâ u poduzetnike, onda umnožavanje poslovnog kapitala i manji dobitak koji zbog toga slijedi izazivaju obratno pad kamate od novca.

"Time što se smanjuje korist koja se može vući od upotrebe kapitala, smanjuje se nužno i cijena koja se može platiti za upotrebu toga kapitala." (Smit, tom II, str. 359.)

"Ukoliko se bogatstvo, industrija, stanovništvo više uvećavaju, utoliko se više smanjuje kamata od novca, dakle dobit kapitalista; ali oni sami se za to ne povećavaju sporije, već još brže nego prije, uprkos smanjenju dobitaka... Veliki kapital, iako s malim dobicima, umnožava se općenito mnogo brže nego mali kapital s velikim dobicima. Para ide na paru, kaže poslovica." (Tom I, str. 189.)

Ako se, dakle, tom velikom kapitalu suprostave sasvim maleni kapitali s malenim dobicima, kao što je to pod pretpostavljenim stanjem jake konkurencije, on ih onda potpuno uništava.

Nužna posljedica u toj konkurenciji jest onda opće pogoršanje kvaliteta roba, krivotvorenje, prevara u proizvodnji, masovno trovanje, kao što se pokazuje u velikim gradovima.

Nadalje važna je okolnost u konkurenciji velikih i malenih kapitala odnos capital fixe i capital circulant.^[31]

"Capital circulant je kapital koji se primjenjuje za proizvodnju sredstava za život, u manufakturi ili trgovini. Taj tako uloženi kapital ne daje svom vlasniku prihod ili profit dok je u njegovom posjedu ili dok ostaje u istom obliku. Iz njegove ruke on neprestano ide u odedjenom obliku da bi se vatio u drugom i donosi profit samo pomoć tog sukcesivnog pretvaranja i zamjenjivanja. Capital fixe sastoji se iz kapitala koji je uložen u poboljšanje zemlje, u kupovanje strojeva, orudja, alata i sličih stvari." (Smit, tom II, str. 197, 198.)

"Svaka ušteda u rashodima stalnog kapitala jeste porast čiste dobiti. Cjelokupni kapital svakog poduzetnika nužno se dijeli na capital circulant i capital fixe. Ako suma kapitala ostaje ista, jedan dio će biti utoliko manji ukoliko je drugi veći. Capital circulant daje mu materijal i nadnice, i pokreće proizvodnju. Dakle, svaka ušteda u capital fixe koja ne umanjuje proizvodnu snagu rada uvećava kapital (fonds)." (Smit, tom II, str. 226.)

Od samog početka se vidi da je odnos capital fixe i capital circulant mnogo povoljniji za velike nego za manje kapitaliste. Krupni bankar treba samo neznatno više capital fixe nego vrlo maleni bankar. Njegov capital fixe ograničava se na izdatke za poslovnu kancelariju. Orudja velikog zemljoposjednika ne uvećavaju se srazmjerno veličini njegova zemljišta. Isto tako je kredit, u kojem veliki kapitalist ima prednosti nad manjim, utoliko veća ušteda u capital fixe, naime u novcu koji kapitalist uvijek mora imati u gotovu. Napokon, razumije se da tamo gdje je gotovo sav ručni rad postao tvornicki rad, malenom kapitalistu nije dovoljan ni njegov cjelokupni kapital da bi posjedovao samo potrebni capital fixe. On sait que les travaux de la grande culture n'occupent habituellement qu'un petit nombre de bras.^[32]

Uopće, pri akumulaciji velikih kapitala srazmjerno se vrši koncetracija i pojednostavljivanje capital fixe u poredjenju s manjim kapitalistima. Veliki kapitalist uvodi sebi neku vrstu organizacije orudja rada.

"Isto tako u područiju industrije svaka manufaktura i tvornica već šire povezivanje većeg predmetnog imetka s mnogobrojnim i mnogovrsnim intelektualnim sposobnostima i tehničkim umijećima za zajednički cilj proizvodnje... Gdje zakonodavstvo održava zemljišno vlasništvo u velikim masama, višak rastućeg stanovništva prelazi na zanatski rad, a područje na kojem se uglavnom skuplja veci broj proletera jeste, dakle, industrija, kao u Velikoj Britaniji. Gdje, medjutim, zakonodavstvo dozvoljava stalno parceliranje zemljišta, tu se, kao u Francuskoj, povećava broj malenih i zadužnih vlasnika, koje neprestano usitnjavanje posjeda baca u klasu siromašnih i nezadovoljnih. Ako je, napokon, to komadanje i prezaduživanje dotjerano do višeg stupnja, veliki zemljoposjed opet guta mali, kao što i krupna industrija uništava sitnu; budući da se sada opet stvaraju veći kompleksi dobara, velik broj siromašnih radnika, koji naprosto nisu više potrebni za obradjivanje zemljišta, navaljuju opet u industriju." (Šulc,Kretanje proizvodnje, str. 58, 59.)

"Zbog promjene u načinu proizvodnje, a osobito primjenom strojeva, karakter robâ iste vrste postaje drugačiji. Samo isključenjem ljudske snage postalo je moguće da se od jedne funte pamuka vrijednosti od 3 šilinga 8 pensa oprede 350 kanura, dužine 167 engleskih tj. 36 njemačkih milja, u trgovačkoj vrijednosti od 25 gvineja." (Ibid., str. 62.)

Za posljednjih 45 godina u Engleskoj su se cijene vunenih tkanina smanjile u prosjeku za 11/12, a prema Maršalovim proračunima, ista količina proizvodnje za koju se 1814. godine još plaćalo 16 šilinga sada se izradjuje za 1 šiling 10 pensa. Veća jeftinoća industrijskih proizvoda povećala je potrošnju kako u unutrašnjosti tako i na tržištima u inozemstvu; s tim je povezano još i to da se u Velikoj Britaniji broj radova u pamučnoj industriji ne samo nije smanjio posle uvodjenja strojeva nego se od 40 000 popeo na 1? milijun. Što se tiče zarde industrijskih poduzetnika i radnika, usljed konkurencije medju prvima nužno se smanjio njihov prihod srazmjerno kvantitetu proizvoda koje oni isporučuju. U godinama 1820-1833. bruto zarada fabrikanata u Mancesteru pala je po komadu prostog platna od 4 šilinga 1_ penija na 1 šiling 9 penija. Da bi se nadnoknadio taj gubitak, proširen je za toliko više opseg proizvodnje. Posljedica toga da u pojedinim industrijskim gradovima nastaje djelomična hiperprodukcija, da nastaju česti bankroti, zbog čega unutar klase kapitalista i gospodara rada dolazi do nesigurnog kolebanja posjeda, što proletarijatu pridodaje jedan dio ekonomski upropašćenih; da često i iznenadno obustavljanje ili smanjivanje rada postaje nužno, a štete koje otuda proizilaze klasa najamnih radnika uvijek gorko osjeća." (Ibid., str. 63.)

"Louer son travail, c'est commencer son esclavage; louer la matiere du travail, c'est constituer sa liberte... Le travail c'est l'homme, la matiere au contraire n'est rien de l'homme."^[33] (Pecquer, Theor. soc. etc., p. 411, 412.)

"L'element matiere, qui ne peut rien pour la creation de la richesse sans l'autre element travail, recoit la vertu magique d'etre fecind pour eux comme s' ils y avaient mis, de leur propre fait, cet indispensable element" (ibid., 1. c.). "En supposant que le travail quotiden d'un ouvrier lui rapporte en moyenne 400 fr. par an, et que cette somme suffise a chaque adulte pour vivre d'une vie grossiere, tout proprietaire de 2000 fr. de rente, de fermage, de loyer, etc., force dounc indirectement 5 hommes a travailler de 250 hommes et 1 000 000 le travail de 2500 individus (dakle, 300 miliona Luja Filipa rad 750000 radnika)."^[34](Ibid., str. 412, 413.)

"Les propprietaieres ont recu de la loi des hommes le droit d'user et d'abuser, c'est-a-dire de faire ce qu'ils veulent de la matiere de tout travail... ils (ne) sont nullement obligés par la loi de fournir a propos et toujours du travail aux nonproprietaires, ni de leur payer un salaire toujours saffisant etc." (l. c., p. 413.) "Liberté entiere quant a la nature a la quantitete, a la qualitete, a l'opportunite de la production, a l'usage, a la consommation des richesses, a la disposition de la mataiere de tout travail. Chaqun est libre d'echanger sa chose comme il l'ented, sans autre consideration que son propre interet d'individu."^[35](l. c., p. 413.)

"La concurrence n'exprime pas autre chose que l'echange facultatif, qui lui-meme est la consequence prochaine et logique du droit individuel d'user et d'abuser des instruments de toute production. Ces trois moments economiques et la concurrence arbitraire, entrainent les consequences suivantes: chasun produit ce qu'il veut, comme il veut, quand il veut, qu il veut; produit bien ou produit mal, trop ou pas assez, trop tot ou trop tard, trop cher ou a trop bas prix; chacun ignore s'il vendra, a qui il vendra, comment il vendra, quant il vendra, ou il vendra: et il en est de meme quant aux achats. Le producteur ignore les besoins et les ressources, les demandes et les offres. Il vend quand il veunt, quand il peut, ou il veut, a qui il veut, au prix qu'il veut. Et il achete de meme. En tout cela, il est toujours le joet du hasard, l'esclave de la loi du plus fort, du moins presse, du plus riche... Tandis que sur un point il y a disette d'une richesse, sur l'autre il y a trop-plein et gaspillage. Tandis qu'un producteur vend beaucoup ou tres cher, et a benefice enorme, l'autre ne vend rien ou vend a perte... L'offre ignore la demande, et la demande ignore l'offre. Vous produisez sur la foi d'un gout, d'une mode qui se manifeste dans le publik des consommateurs; mais deja, lorsque vous etes prets a livrer la marchandise, la fantasie a passe et s'est fixee sur un autre genre de produit... consecqences infaillibles, la permance at les encombrements ou les disettes periodiques; l'instabilite et l'avilissement des salaires et des profits; la deperdition ou le gaspillage enorme de richesses, de temps et d'efforts dans l'arene d'une concurrence acharnee."^[36](l. c., p. 414-416.)

Rikardo u svojoj knjizi (18) (Rent of land)^[37]: Nacije su samo proizvodne radionice, čovjek je stroj za potrošnju i proizvodnju; ljudski život je kapital; ekonomski zakoni slijepo vladaju svijetom. Za Rikarda ljudi nisu ništa, proizvod je sve. U 26. poglavlju francuskog prijevoda (19) kaže se:

"II serait tout a fait indifferent pour une personne qui sur un capital de 20 000 fr. ferait 2000 fr. par an de profit, que con capital employat cent hommes ou mille... L'interet reel, et que ses fermages et ses profits soient les memes, qu' importe qu'elle se compose de dix au de douze millions d'individus?" (Tome II, p. 194, 195.) "En verite, dit M. de Sismondi (tome II, p. 331), il ne reste plus qu'a desirer que le roi, demeure tout seul dans l'ile, en tournant constamment une manivelle (rucica) fasse accomplir, par des automates, tout l'ouvrage de l'Angleterre."^[38] (20)

"Le maitre qui achete le travail de l'ouvrier a un prix si bas qu'il suffit a peine aux besoins les plus pressents, n'est responsable ni de l'insuffisance des salaires, ni de la trop longue duree du travail: il subit lui-meme la loi qu'il impose... ce n'est pas tant des hommes que vienit la misere, que de la puissance des choses."^[39] (Buret, 1. c., 82.)

"U Engleskoj postoje mnoga mjesta u kojima stanovnici nemaju dovoljno kapiatla za valjanu obradu zemlje. Vuna iz istočnih provincija Škotske mora najvecim dijelom dugo putovati po zemlji po rdjavim putevima da bi bila obradjena u grofoviji Jork, jer na mjestu njene proizvodnje nema kapitala za manufakturu. U Engleskoj postoji više malih tvorničkih gradova, čiji stanovnici nemaju dovoljno kapitala za transport svojih industrijskih proizvoda na udaljena tržišta na kojima ih potrošaci traže. Trgovci su ovdje samo agenti bogatijih trgovaca koji stoluju u nekim velikim trgovačkim gradovima." (Smit, t. II, p. 382.) "Pour augmenter la valeur du produit annuel de la terre et du travail, il n'y a pas d'autres moyens que d'augmenter, quant au nombre, les ouvries productifs, ou d'augmenter, quant a la puissance, la factulte productive des ouvries precedemment employes... Dans l'un et dans l'autre cas il faut presque toujours un surcroit de capital."^[40] (Smit, t. II, p. 338.)

"Dakle pošto je u samoj prirodi stvari da je akumulacija kapitala nužni preteča podjele rada, rad se može dijeliti na daljnje podvrste samo u odnosu u kojem su se kapitali postepeno nagomilali. Ukoliko se rad više raspada u podvrste, povećava se kvantitet sirovina koje može preraditi isti broj osoba; time što zadatak svakog radnika postaje sve jednostavniji pronalazi se mnoštvo strojeva da bi se ti zadaci skratili i olakšali. Ukoliko se, dakle, podjela rada više proširuje, nužno je, da bi isti broj radnika bio stalno zaposlen, da se unaprijed nagomila zaliha sredstava za život, zaliha sirovina, orudja i alata, koja je mnogo veća nego što je to ranije bilo potrebno u uvjetima slabije razvijenosti. Broj radnika se povećava u svakoj grani u isto vrijeme kad u njoj raste podjela rada, ili im, naprotiv, povećanje njihova broja omogućuje da se na taj način klasificiraju i podjele." (Smit, t. II, 193, 194.)

"Kao što rad ne može izdržati taj veliki porast proizvodnih snaga bez prathodne akumulacije kapitala, tako i akumulacija kapitala, prirodno, prouzrukuje taj porast. Naime kapitalist želi da svojim kapitalom proizvede što više proizvoda, teži, dakle, da medju svojim radnicima uvede najprikladniju podjelu rada, da ih, ako je to moguće, snabdije najboljim strojevima. Da bi uspio u oba slučaja, njegova sredstva moraju biti srazmjerna prošiirenju njegova kapitala i broju ljudi koje taj kapital može zaposliti. Dakle, pomoću porasta kapitala ne uvećavaju se u jednoj zemlji samo kvantitet rada koji on pokreće, nego usljed toga porasta isti kvantitet rada daje mnogo veći kvantitet proizvoda." (Smit, 1. c., str. 194, 195.)

Dakle hiperprodukcija.

"Obuhvatnije kombinacije proizvodnih snaga... u industriji i trgovini pomoću ujedinjenja mnogobrojnih i mnogovrsnijih ljudskih i prirodnih snaga za pothvate u većem raznjeru. Ovdje-ondje... već uža medjusobna veza glavnih grana proizvodnje. Tako će vlasnici velikih tvornica pokušati da istovremeno steknu veliki zemljišni posjed, da makar jedan dio sirovina koje su potrebne njihovoj industriji ne moraju nabavljati iz treće ruke; ili će sa svojim indsustrijskim pothvatima povezati trgovinu, ne samo za prodaju svojih vlastitih proizvoda nego i za kupovanje proizvoda druge vrste i za prodaju tih proizvoda svojim radnicima. U Engleskoj, gdje pojedini vlasnici tvornica katkada imaju 10-12 000 radnika... već nisu rijetke takve veze različitih proizvodnih grana pod jednom vodećom ličnosti, nisu rijetke takve manje države ili provincije u državi. Tako u novije vrijeme posjednici rudnika kod Birmingema preuzimaju cjelokupan proces pripremanja željeza, koji se prije djelio na različite poduzetnike i vlasnike. (Vidi članak Birmingenski rudarski okrug u časopisu "Deutshe Viertejahrsschrift", (21) 3, 1838.) - Napokon, u većim deoničarskim preduzećima, koja su postala tako mnogobrojna, vidimo obuhvatne kombinacije novčanih snaga mnogih učesnika s naučnim i tehničkim znanjima i umjećima drugih, kojima je povjereno izvodjenje rada. Tako je kapitalistima omogućeno da svoje uštede na mnogovrstan način, i to istovremeno, primjene u poljoprivrednoj, industrijskoj i trgovačkoj proizvodnji, a suprotnosti izmedju interesa agrikulture, industrije i trgovine ublažuju se i nestaju. Ali sama ta olakšana mogućnost da se kapital korisno upotrebi na različite načine mora povećati suprotnost izmedju imućnih i neimućnih klasa." (Šulc, 1. c., str. 40, 41.)

Golem dobitak koji stanodavci vuku od sirotinje. Le loyer^[41] stoji u obrtnom odnosu prema industrijskoj sirotinji.

Isto tako procenti od poroka ruiniranog proletarijata. (Prostitucija, pijančvanje, pretur sur gages.^[42})

Time što se kapital i zemljoposed nalaze u jednoj ruci akumulacija kapitala raste, a njihova konkurencija pada, kao i time što kapital svojom veličinom osposobljen da kombinira različite proizvodne grane.

Ravnodušnost prema ljudima. 20 srećaka od Smita. (22)

Revenu net et brut^[43] od Seja.

[ na početak ]


Zemljišna renta

Pravo zemljovlasnika vodi svoje porijeklo od pljačke. (Sej, tom I, str. 136, bilješka.) Zemljovlasnici, kao i svi ljudi, vole žeti tamo gdje nisu sijali i zahtevaju rentu čak i za prirodni proizvod zemlje. (Smit, tom I, str. 99.)

"Moglo bi se pomisliti da je zemljišna renta samo dobit od kapitala koji je vlasnik uložio za poboljšanje zemljišta. Ima slučajeva kada zemljišna renta to djelimicno može da bude..., ali zemljovlasnik zahtjeva
1. rentu čak i za nepoboljšanu zemlju, a to što se može smatrati kamatom ili dobitkom od troškova za poboljšanje, to je obično samo dodatak (addition) toj primitivoj renti;
2. osim toga, ta poboljšanja nisu uvijek učinjena kapitalom zemljovlasnika, nego katkad i kapitalom zakupnika: pa ipak, ako se radi o tome da se obnovi zakupnina, zemljovlasnik obično zahtjeva takvo povišenje rente kao da su sva ta poboljšanja bila izvršena njegovim vlastitim kapitalom;
3. štoviše, on katkad zahtjeva rentu i za ono što se nikako ne može poboljšati pomoću ljudske ruke." (Smit, tom I, str. 300, 301.)

Smit navodi kao primjer za posljednji slučaj slanicu (Seekrapp, salicorne), jednu vrstu morske biljke; ona nakon spaljivanja daje alkaličnu sol koja se može upotrebljavati za pravljenje stakla itd.; raste u Velikoj Britaniji, osobito na različitim mestima Škotske, ali samo na stjenama koje leže ispod nivoa plime (visoka, plima, matee) i koje su dvaput dnevno prikrivene morskim valovima; proizvod, dakle, nikad nije uvećan čovjekovim radom. Vlasnik takvog komada zemljišta gde raste ovakva vrsta bilja ipak zahtjeva rentu, kao i od žitorodnog zemljišta. U blizini Šetlandskih otoka more je izvaredno bogato. Velik dio njihova stanovništva živi od ribolova. Da bi se, medjutim, vukla dobit od proizvoda mora, treba imati stan na susjednom kopnu. Zemljišna renta nije srazmjerna onome što zakupnik može činiti sa zemljom, nego onome što može činiti sa zemljom i morem zajedno. (Smit, tom I, str. 301, 302.)

"Zemljišna renta se može promatrati kao proizvod prirodne sile čiju upotrebu vlasnik privremeno ustupa zakupcu. Taj proizvod je veći ili manji već prema opsegu te snage, ili drugim riječima, prema opsegu prirodne ili umjetne plodnosti zemlje. To je dijelo prirode, koje preostaje poslije odbijanja ili poslije izjednačavanja svega onoga što se može smatrati čovjekovim djelom." (Smit, tom II, str. 376-378.)

"Zemljišna renta promatrana kao cijena koja se plaća za upotrebu zemlje jest, naravno, monopolska cijena. Ona uopće nije proporcionalna poboljšanjima koje je zemljovlasnik izvršio na zemlji, ili onome što on mora uzeti da ne bi bio na gubitku, nego odgovara onome što zakuonik možda može dati a da ne izgubi." (Smit, tom I, str. 302.)

"Od tri proizvodne klase, klasa zemljoposednika je ta koju njen prihod ne staje ni rada, ni brige, nego kojoj taj prihod dolazi, tako reći, sam po sebi, a ona o tome ništa ne misli, niti stvara bilo kakav plan." (Smit, tom II, str. 161.)

Već smo čuli da veličina zemljišne rente zavisi od stupnja plodnosti zemljišta.

Drugi momenat njenog odredjenja jest položaj.

"Renta se mijenja prema plodnosti zemlje, bez obzira kakav je njen proizvod, i prema položaju, bez obzira kakva je njena plodnost."

"Ako su zemljišta, rudnici, ribarska lovišta iste plodnosti, njihov će proizvod biti srazmjeran opsegu kapitala koji se ulaže u njihovu obradu i eksploataciju, kao i više ili manje spretnom načinu ulaganja kapitala. Ako su kapitali ulagani jednako vješto, proizvod će biti srazmjeran prirodnoj plodnosti zemljišta, ribarskih lovišta, i rudnika." (t. II, str. 210)

Ovi su Smitovi stavovi važni, jer pri istim proizvodnim troškovima i istom opsegu kapitala svode zemljišnu rentu na veću ili manju plodnost zemlje. Dakle, dokazali su jasno izvrtanje pojmova u nacionalnoj ekonomiji, koja plodnost zemlje pretvara u svojstvo zemljoposednika.

A sada promatrajmo zemljišnu rentu kako se oblikuje u zbiljskom saobraćanju medju ljudima.

Zemljišna renta se utvrdjuje borbom izmedju zakupca i zemljovlasnika. U nacionalnoj ekonomiji svagdje nalazimo neprijateljsku suprotnost interesa, borbu, rat, priznate za osnovu društvene organizacije.

Pogledajmo sada kako se medjusobno odnose zemljovlasnik i zakupac.

"Pri odredjenju zakupničkih klauzula, zemljovlasnik pokušava da zakupniku, ako je moguće, ne ostavi više nego što je dovoljno da ovaj nadomjesti kapital kojim obavlja sjeme, plaća rad, kupuje i izdržava stoku i drugo orudje, a, osim toga, daje dobit koja je uobičaejna pri ostalim zakupima u kantonu. To je očito najmanji dio kojim se zakupac može zadovoljiti a da ne bude na gubitku, i zemljovlasnik je rijtko sklon da mu ostavi više. Sve što ostaje od proizvoda ili njegove cijene iznad tog dijela, bez obzira kakav je ostatak, vlasnik pokušava da rezervira za sebe kao zemljišnu rentu, najveću koju zakupnik može platiti pri trenutnom stanju zemlje. Ovaj višak se uvijek može smatrati prirodnom zemljišnom rentom ili rentom za koju se najviše komada zemlje prirodno iznajmljuje." (Smit, tom I, str. 299, 300.)

"Zemljovlasnici" kaže Sej, "ostvaruju neku vrstu monopla u odnosu na zakupce. Potražnja za njihovom robom, zemljom, može neprestano rasti, ali kvantitet njihove robe seže samo do stanovite tačke... Trgovina koja se zaključuje izmedju zemljovlasnika i zakupca uvijek je prvome maksimalno korisna... osim koristi koju vuče iz prirode stvari, on vuče drugu korist iz svoga položaja, većeg imetka, kredita, ugleda; već samo prva dostaje da bude uvijek sposoban da se koristi samo povoljnim okolnostima zemljišta. Otvaranje jednog kanala, puta, napredak stanovništva i blagostanje jednog kantona uvijek povisuje zakupnu cijenu... Sam zakupnik može, doduše, poboljšati zemljište na svoj trošak; ali od toga kapitala on vuče korist samo za vrijeme trajanja svoga zakupa, a njegovim istekom ostaje zemljovlasniku; od toga momenta ovaj vuče otuda kamatu a da nije davao predujme, jer se zakupnina sada proporcionalno povisuje." (Sej, tom II, str. 142, 143.)

"Stoga je, naravno, zemljišna renta, promatrana kao cijena koja se plaća za upotrebu zemlje, najviša cijena koju je zakupac u stanju da plati pri postojećem stanju zemljišta." (Smit,tom I, str. 299.)

"Stoga zemljišna renta površine zemlje iznosi obično samo trećinu cjelokupnog proizvoda i većinom je to stalna renta, nezavisna od slučajnih kolebanja žetve." (Smit, tom I, str. 351.) "Ta renta rijetko iznosi manje od četvrtine cjelokupnog proizvoda." (Ibid., tom II, str. 376-378.)

Zemljišna renta se ne može platiti kod svake robe. Na primjer, za kamenje se u nekim područijima ne plaća zemljišna renta.

"Na tržište se obično mogu doneti samo proizvodi zemlje, dijelovi proizvoda zemlje, čija je obična cijena dovoljna da se nadomjesti kapital koji se upotrebljava za transport tih proizvoda i obična dobit toga kapitala. Ako je cijena dovoljna i za više od ovoga, višak ide, naravno, zemljišnoj renti. Ako je samo dovoljna, roba se može donjeti na tržište, ali ona nije dovoljna da se zemljoposedniku plati zemljišna renta. Da li će cijena biti više nego dovoljna ili neće biti? To zavisi od potražnje." (Smit, tom I, str. 302, 303.)

"Zemljišna renta ulazi u sastav cijene robe na sasvim drugi način nego nadnica i dobit od kapitala. Visoka ili niska stopa nadnica i dobiti jest posljedica cijene." (Smit, tom I, str. 303.)

Hrana spada medju proizvode koji uvijek donose zemljišnu rentu.

"Budući da se ljudi, kao i sve životinje, razmnožavaju srazmjerno sredstvima za izdržavanje, uvijek postoji veća ili manja potražnja za hranom. Hrana će uvijek moći kupiti manji ili veći dio rada, i uvijek će se naći ljudi spremni da nešto čine da bi zaradili. Rad koji hrana može kupiti nije, doduše, uvijek jednak radu koji bi se od nje mogao izdržavati kad bi bila podeljena na najekonomičniji način, a to je katkad posljedica visoke plaće rada. Ali hrana može uvijek kupiti toliko rada koliko ga ona, prema stopi na kojoj ta vrsta rada obično stoji u susjedstvu, može izdržavati. Gotovo u svim mogućim situacijama zemlja proizvodi više hrane nego što je to potrebno za izdržavanje cjelokupnog rada koji pridonosi tome da se ta hrana donese na tržište. Višak te hrane uvijek je više nego dovoljan da se dobitkom nadomjesti kapital koji taj rad pokreće. Dakle, uvijek nešto ostaje da se zemljovlasniku dade renta." (Smit, tom I, str. 305, 306). "Hrana je ne samo proizvod rente vec svaki drugi proizvod zemlje koji kasnije daje rentu dobiva onaj dio svoje vrijednosti koji otpada na rentu od poboljšanja radne snage u proizvodnji hrane zbog poboljšanja i obrade zemljišta." (Smit, tom I, str. 345.) "Dakle, čovjekova hrana uvijek je dovoljna da se plati zemljišna renta." (Tom II, str. 337.) "Zemlje se ne naseljavaju srazmjerno broju ljudi koje njihov proizvod može obući i nastaniti, nego prema tome koliko ljudi njihov proizvod može prehraniti." (Smit, tom I, str. 342.)

"Dvije najveće ljudske potrebe poslije hrane jesu odijelo i stan, s ogrjevom. One obično daju zemljišnu rentu, ali ne uvijek nužno." (Ibid, tom I, str. 338.)

Pogledajmo sada kako zemljovlasnik eksploatira sve prednosti društva.

1. Zemljišna ranta uvećava se sa stanovništvom. (Smit, tom I, str. 335.)

2. Već smo čuli od Seja kako se zemljišna ranta penje sa uvodjenjem željeznice itd., s poboljšanjem, sigurnošću i umnožavanjem prometnih sredstava.

3. "Svako poboljšanje društvenog stanja teži direktno ili indirektno da povisi zemljišnu rentu, da poveća realno bogatstvo vlasnika, tj. njegovu moć da kupi tudji rad ili njegov proizvod... Širenje poboljšanja zemljišta i obrade direktno teži tome. Vlasnikov dio u proizvodu uvećava se nužno sa umnožavanjem proizvoda... Povišavanje realne cijene ove vrste sirovine, na primer povišavanje cijena stoke, takodjer direkno teži tome da poveća zemljišnu rentu u još jačoj proporciji. Ne samo da se realna vrijednost zemljoposednikova dijela, realna moć koja mu daje taj dio na tudji rad, nužno uvećava s nužnom vrijednošću proizvoda nego se s tom vrijednošću uvećava i veličina toga dijela u odnosu na totalni proizvod. Pošto je postala veća realna vrijednost toga proizvoda, on ne zahtjeva nikakav veći rad da bi bio izradjen i da bi nadomjestio uloženi kapital zajedno s njegovim uobičajenim dobicima. Preostali dio proizvoda koji pripada zemljovlasniku bit će, dakle, mnogo veći u odnosu na cjelokupan proizvod nego što je bio pre toga." (Smit, tom II, str. 157-159.)

Veća potražnja sirovina i stoga povećanje vrijednosti mogu proizići djelomično iz porasta broja stanovnika i iz uvećanja njihovih potreba. Ali svaki novi pronalazak, svaka nova primjena koju vrši manufaktura s dosad uopće neupotrebljavanom ili malo upotrebljavanom sirovinom, uvećava zemljišnu rentu. Tako se, na primer, renta rudnika uglja golemo povećala s pojavom željeznica, parnih brodova itd.

4. Vrste poboljšanja u proizvodnoj snazi rada, koje su direktno usmjerenena to da snize realnu cijenu manufakturnih proizvoda, teže indirektno povišenju realne zemljišne rente. Naime, za manufakturni proizvod zemljovlasnik mijenja dio svojih sirovina koji prelazi njegovu ličnu potrošnju, ili cijenu toga dijela. Sve što smanjuje realnu cijenu prve vrste proizvoda povećava realnu cijenu druge vrste. Isti kvantitet sirovina odgovara odsad većem kvantitetu manufakturnih proizvoda, a zemljovlasniku je omogućeno da pribavi sebi veći kvantitet udobnosti, nakita i luksuznih stvari". (Smit, tom II, str. 159.)

Medjutim, ako sada Smit iz činjenice što zemljovlasnik eksploatira sve pogodnosti društva zaključuje (str. 161, tom II) da je interes zemljovlasnika uvijek identičan s interesom društva, onda je to budalasto. U nacionalnoj ekonomiji, pod vladavinom privatnog vlasništva, interes koji netko ima za društvo upravo je u obratnom razmjeru koje društvo ima za njega, kao što interes lihvara za raspikuću uopće nije identičan s interesom raspikuce.

Mi spominjemo samo uzgred samo monopolsku strast zemljovlasnika prema zemljovlasništvu tudjih zemalja, odakle, na primjer, proizilaze zakoni o žitu. Ovdje isto tako prelazimo preko srednjevekovnog kmetstva, ropstva u kolonijama, preko bijede seoskih radnika u Velikoj Britaniji. Držimo se stavova same nacionalne ekonomije.

1. Zemljovlasnik je zainteresiran za blagostanje društva, kaže se u nacionalnoekonomskim načelima, on je zainteresiran za napredak njegova stanovništva, za umjetničku proizvodnju, za povećanje potrebe društva, jednom rečju za porast bogatstva, a taj porast je, prema našim dosadašnjim razmatranjima, indentičan s porastom bijede i ropstva. Odnos izmedju povećanja stanarine i povećanja bijede je primjer interesa zemljovlasnika za društvo, jer s porastom stanarine raste zemljišna renta, kamata od zemljišta na kojem stoji neka kuća.

2. Prema samim nacionalnim ekonomistima interes zemljovlasnika je neprijateljska suprotnost interesu zakupca; dakle, znatnom dijelu društva.

3. Budući da zemljovlasnik može od zakupca zahtjevati utoliko više rente ukoliko zakupac plaća manju nadnicu, i budući da zakupac utpliko više snizuje nadnicu ukoliko zemljovlasnik više zahteva rente, to je interes zemljovlasnika isto tako neprijateljski prema interesu bezemljaša kao interes vlasnika manufaktura prema njihovim radnicima. Interes zemljoposjednika takodjer snizuje nadnicu na minimum.

4. Budući da realno sniženje cijene manufakturnih proizvoda povisuje zemljišnu rentu, zemljoposjednik je, dakle, direktno zainteresiran za snižavanje nadnice manufakturnih radnika, za konkurenciju medju kapitalistima, za hiperprodukciju, za cjelokupnu manufakturnu bijedu.

5. Ako je, dakle, interes zemljovlasnika daleko od toga da bude identičan sa interesom društva, u neprijateljskoj suprotnosti s interesom zakupaca, bezemljaša, manufakturnih radnika i kapitalista, onda nije identičan ni interes jednog zemljovlasnika s interesom drugoga, i to zbog konkurencije koju ćemo sada razmotriti.

Uzevši općenito, veliki i mali zemljoposjed odnose se kao veliki i mali kapital. Medjutim, k tome još pridolaze specijalne okolnosti koje na isti način nužno uzrokuju akomulaciju velikog zemljoposjeda i gutanja malenog.

1. Broj radnika i orudja nigde više ne opada srazmjerno s veličinom kapitala nego kod zemljišnog posjeda. Isto tako, mogućnost svestranog iskorišcavanja, uštede proizvodnih troškova, vješte podjele rada nigdje s veličinom kapitala ne raste više nego kod zemljišnog posjeda. Ma kako bio mali komad zemlje, orudja za rad koja su mu potrebna, kao plug, pila itd., dostižu stanovitu granicu ispod koje ne mogu više biti smanjena, dok sićušnost zemljoposjeda može daleko prijeći tu granicu.

2. Veliki zemljoposjed akumulira sebi kamate od kapitala koji je uložio zakupac za poboljšanje zemljišta. Mali zemljoposjed mora uložiti svoj vlastiti kapital. Za njega je, dakle, sav taj profit izgubljen.

3. Dok svako društveno usavršavanje koristi velikom zemljoposjedu, ono škodi malome, jer od njega zahtjeva sve više gotova novca.

4. Treba razmotriti još dva važna zakona za tu konkurenciju:

a) Renta zemljišta koje se obradjuju za proizvodnju čovjekovih životnih namjernica regulira rentu ostalog obradjenog zemljišta. (Smit, tom I, str. 331.)

Prehrambena sredstva, kao stoku itd., može, napokon, proizvoditi samo veliki zemljoposjed. Dakle, on regulira rentu ostalog zemljišta i može je sniziti na minimum.

Mali zemljovlasnik koji sam radi nalazi se tada prema velikom zemljovlasniku u takvom odnosu kao obrtnik koji ima vlastito orudje prema vlasniku tvornice. Mali zemljoposjed je postao obično orudje rada. Za malog zemljoposjednika zemljišna renta potpuno iščezava, njemu u najboljem slučaju ostaje kamata od njegova kapitala i njegova nadnica; naime, zemljišna renta može konkurencijom biti dotjerana dotle da bude samo još kamata na kapital koji nije uložio zemljoposjednik.

b) Uostalom, već smo čuli da je proizvod uz istu plodnost i uz jednako vještu eksploataciju zemljišta, rudnika i lovišta riba, proporcionalan vjeličini kapitala. Dakle, pobjeda velikog zemljoposjeda. Isto je tako kod jednakih kapitala u odnosu na plodnost. Dakle, uz iste kapitale pobjedjuje zemljovlasnik plodnijeg zemljišta.

c) "O nekom rudniku može se općenito reci da je plodan ili neplodan već prema prema tome da li je količina minerala koja se iz njega može izvaditi pomoću stanovite količine rada veća ili manja od one koje se može izvaditi iz većine drugih rudnika iste vrste uz istu količinu rada." (Smit, tom I, str. 345, 346.) "Cijena najplodnijeg rudnika regulira cijenu uglja za sve ostale rudnike u susjedstvu. Obojica, zemljovlasnik i poduzetnik, smatraju da će imati jedan jaču rentu, drugi jači profit ako stvari prodaju jeftinije od svojih susjeda. Susjedi su sad primorani da prodaju po istoj cijeni iako za to imaju manje mogućnosti, iako se ta cijena sve više smanjuje i katkad im oduzima cjelokupnu rentu i cjelokupan profit. Neka okna se tada sasvim napuštaju, druga ne donose više rentu i dalje ih može eksploatirati sam zemljovlasnik." (Smit, tom I, str. 350.)) "Poslije otkrića rudnika u Peruu napušten je najveći broj rudnika srebra u Evropi... Isto se dogodilo i sa rudnicima na Kubi i San Domingu, pa čak i sa starim rudnicima u Peruu poslije otkrića onih u Potoziju." (Tom I, str. 353)

Sasvim isto što Smit kaže o rudnicima vrijedi manje ili više za zemljoposjed uopće.

d) "Treba primjetiti da tekuća cijena zemljišta zavisi od tekućeg iznosa kamatne stope... Kad bi zemljišna renta pala ispod kamata od novca za vrlo veliku razliku, nitko ne bi htio kupovati zemljišta, a to bi uskoro opet dovelo do njihove tekuće cijene. U protivnom kad bi prednosti zemljišne rente više nego konpenzirale kamatu od novca, onda bi svi htjeli kupiti zemljišta, što bi takodjer opet uspostavilo njihovu tekuću cijenu." (Tom II, str. 367, 368.)

Iz tog odnosa zemljišne rente prema kamati od novca slijedi da zemljišna renta mora sve više padati, tako da, napokon, od zemljišne rente mogu živjeti samo još najbogatiji ljudi. Dakle, sve veća konkurencija medju nezakupljenim zemljoposedima. Propast jednog djela tih zemljoposjeda. Ponovna akumulacija velikog zemljoposjeda.

Daljna je posljedica ove konkurencije da velik dio zemljoposjeda pada u ruke kapitalista i tako kapitalisti postaju istovremeno zemljovlasnici, kao što su uopće manji zemljovlasnici samo još kapitalisti. Isto tako jedan dio velikog zemljoposjeda postaje istovremeno industrijski.

Dakle, konačna je posljedica ukidanja razlike izmedju kapitaliste i zemljoposjednika, tako da u cjelini postoje samo dvije klase stanovništva, klasa radnika i klasa kapitalista. Ova prodaja zemljoposjeda, pretvaranje zemljoposjeda u robu, posljedi je pad stare aristokratije i posljednji uspon novcane aristokracije.

1. Nama su strane sentimentalne suze koje nad ovim roni romantika. Ona uvijek zamenjuje besramnost koja je sadržana u prirodi zemlje sasvim razumnim konzekvencijama koje su nužne i poželjne unutar privatnog vlasništva, a sadržane su u prodaji privatnog vlasništva na zemlju. Prvo, feudalni zemljoposjed je, već prema svojoj suštini, prodana zemlja, zemlja koja je čovjeku otudjena i koja mu se stoga suprostavlja u obliku nekolicine velikih gospodara.

Vladavine zemlje kao tudje sile nad ljudima već je u osnovi feudalnog zemljoposjeda. Kmet je akcidacija zemlje. Zemlji takodjer pripada gospodar majorata, prvorodjeni sin. Ona ga baštini. Uopće, sa zemljoposjedom počinje vladavina privatnog vlasništva, on je njegova baza. Ali u feudalnom zemljoposjedu gospodar barem izgleda kao kralj zemljoposjeda. Isto tako još egzistira privid prisnog odnosa izmedju posjednika i zemlje, kao da je odnos čitavog bogatstva stvari. Komad zemljišta se individualizira sa svojim gospodarem, on ima svoj položaj, on je zajedno s njim baronski ili grofovski, ima svoje privilegije, svoju sudsku vlast svoj politički odnos itd. On se pojavljuje kao anorgansko tijelo svoga gospodara. Odatle poslovica: nulle terre sans maitre^[43], u kojoj je izražena sraslost gospodstva i zemljoposjeda. Vlast zemljoposjeda se i ne pojavljuje neposredno kao vlast samog kapitala. Njegovi se pripadnici odnose prema njemu više kao prema svojoj domovini. To je uskogrudna vrsta nacionalnosti.

Isto tako feudalni zemljoposjed daje ime svom gospodaru, kao što kraljevstvo daje ime svom kralju. Gospodareva porodnična historija, historija njegove kuće itd., sve to individualizira njegov zemljoposjed i pretvara ga potpuno u njegov dom, personificira ga. Isto tako oni koji obradjuju njegov zemljoposjed ne nalaze u odnosu najamnih radnika, nego su i sami djelomično njegovo vlasništvo, kao kmetovi, a djelomično se prema njemo odnose s respektom, podredjenošcu i dužnošću. Stoga je položaj zemljovlasnika prema njima neposredno politički, te ima takodjer i emancionalnu stranu. Običaji, karakter itd. mijenjaju se od jednog komada zemlje do drugoga, te izgleda kao da su jedno s parcelom, dok kasnije čovjeka za komad zemljišta veže još samo njegova kesa, a ne njegov karakter, njegova individualnost, Napokon, on ne teži da izvuče najveću korist od svoga zemljoposjeda. Štoviše, on troši ono što postoji, a brigu oko dobavljanja onog što je potrebno mirno prepušta kmetovima i zakupcima. To je plemićki odnos prema zemljoposjedu, koji svojim gospodarima daje romantičan oreol.

Potrebno je da se taj privid ukine, da se zemljoposjed, korijen privatnog vlasništva, potpuno uvuče u kretanje privatnog vlasništva i da postane roba, da se vladavina vlasnika pojavi kao čista vladavina privatnog vlasništva, kapitala, oslobodjena svake političke obojenosti, da se odnos izmedju vlasnika i radnika svede na nacionalnoekonomski odnos eksploatatora i eksploatiranoga, da prestane svaki lični odnos vlasnika prema njegovu vlasništvu i da ono postane samo materijalno bogatstvo, bogatstvo u stvarima, da namjesto časnog braka sa zemljom dodje brak iz interesa i da se zemlja takodjer spusti na nivo prodajne vrijednosti kao i čovjek. Nužno je da je ono što je korijen zemljoposeda, prljava sebičnost, pojavi takodjer u svom ciničnom obliku. Nužno je da se nepokretni monopol pretvori u pokretni i nemirni monopol, u konkurenciju, a besposličarski užitak u plodovima tudjeg krvavog znoja u mnogo zaposlenu trgovinu tim plodovima. Napokon, nužno je da u toj konkurenciji zemljoposjed pokaže svoju vlast u obliku kapitala kako nad radničkom klasom tako i nad samim vlasnicima na taj način što ce ih zakoni kretanja kapitala upropastiti ili uzdići. Tako onda namjesto srednjevekovne poslovice: nulle terre sans seignur^[45] dolazi druga poslovica: l'argent n'a pas de maitre^[46], u čemu je izrečena cjelokupna vlast mrtve materije nad ljudima.

2. Što se tice prepirke o dijeljenju ili nedijeljenu zemljoposjeda, može se primjetiti sljedeće:

Podjela zemljoposjeda negira krupni monopol zemljoposjeda, ukida ga, ali samo tako što ga uopćava. Ona ne ukida osnovu monopola, privatno vlasništvo. Ona napada egzistenciju monopola, ali ne napada njegovu suštinu. Posljedica je toga da ona postaje žrtvom zakona privatnog vlasništva. Podjela zemljoposjeda odgovara, naime, kretanju konkurencije na industrijskom područiju. Osim nacionlanoekonomskih šteta od te podjele orudja i šteta od medjusobno odvojena rada (dobro razlikovati od podjele rada; rad se ne dijeli medju mnoge, nego se svaki za sebe bavi istim radom, to je umnožavanje istoga rada), ova se podjela, kao i prije spomenuta konkurencija, opet nužno pretvara u akumulaciju.

Dakle, gdje dolazi do podjele zemljoposjeda, ne preostaje ništa već vratiti se monopolu u još odvratnijem obliku, ili negirati, ukinuti^[47] samo podjelu zemljoposjeda. To, medjutim, nije povratak feudalnom posjedu, nego ukidanje privatnog vlasništva na zemljište uopće. Prvo ukidanje monopola uvijek je njegovo uopćavanje, proširivanje njegove egzistencije. Ukidanje monopola koji je dostigao svoju maksimalnu široku i sveobuhvatnu egzistenciju jest njegovo potpuno uništenje. Asocijacija, primjenjena na zemljište, iskorištava prjednost velikoga posjeda u nacionalnoekonomskom pogledu i realizira tek^[48] prvobitnu tendenciju podjele, naime jednakost, kao što uspostavlja na razuman, a ne više na posredan način pomoću kmetstva, vlasti i besmislene mistike vlasništva, emocionalan odnos čovjeka prema zemlji na taj način što zemlja prestaje da bude predmet trgovanja, te slobodnim radom i slobodnim užitkom opet postaje istinsko, lično čovjekovo vlasništvo. Velika prednost podjele zemljoposjeda sastoji se u tome što ovdje masa, koja se više ne može odlučiti za kmetstvo, propada od vlasništva drugačije nego u industriji.

Što se tiče velikog zemljoposjeda, njegovi branioci su uvijek, na sofistički način, identificirali nacionalnoekonomske koristi koje daje agrikultura na veliko s velikim zemljoposjedom, kao da ta korist ne dobiva s jedne strane svoj najveći zamah, a s druge postaje od socijalne koristi tek ukidanjem vlasništva. Oni su takodje napali trgovački duh malog zemljoposjeda, kao da veliki zemljoposjed nije u sebi latentno sadržavao trovanje već u svom feudalnom obliku. Da ne govorimo o modernom engleskom obliku, u kojem su povezani feudalizam vlastelina te trgovina i industrija zakupca.

Kao što veliki zemljoposed može podjeli zemljoposjeda uzvratiti prijektor o monopolu zato što se i podjela bazira na monopolu privatnog vlasništva, tako i podjela zemljoposjeda može velikom zemljoposjedu uzvratiti prijektor o podjeli zato što i ovdje vlada podjela, samo u krutom, ukočenom obliku. Uopće, privatno vlasništvo osniva se na podjeli. Uostalom kao što podjela zemljoposjeda vodi natrag velikom posjedu kao bogatstvu kapitala, tako feudalno zemljišno vlasništvo nužno mora da vodi k podjeli, ili barem da padne u ruke kapitalista, ma kakve lukavosti primenjivao.

Jer veliki zemljoposjed, kao u Engleskoj, tjera pretežnu većinu stanovništva u ruke industrije i svoje vlastite radnike svodi na potpunu sirotinju. Dakle, on stvara i povećava moć svog neprijatelja, kapitala, industrije, tako što sirotinju i jednu cijelu djelatnost zemlje baca na drugu stranu. On većinu stanovništva zemlje industrijalizira, dakle, čini ga protivnikom velikog zemljoposjeda. Ako je industrija dostigla visoku moć, kao sada u Engleskoj, ona velikom zemljoposjedu postepeno otima monopol prema inozemstvu i baca ga u konkurenciju s inozemnim zemljoposjedom. Pod vlašću industrije zemljoposjed je, naime, mogao osigurati svoju feudalnu veličinu samo monopolom prema inozemstvu, da bi se tako zaštitio od općih zakona trgovine koji protivreče njegovoj feudalnoj suštini. Bačen jednom u konkurenciju, on sljedi zakone konkurencije kao i svaka druga roba koje joj je predodredjena. On postaje isto tako nestalan, smanjuje se i povećava, prelazi iz jedne ruke u drugu, i nijedan zakon ga ne može više zadržati u nekoliko predistiniranih ruku. Neposredna posljedica jest rascjepkanost zemljoposjeda u mnogo ruku, u svakom slučaju potčinjavanje moći industrijskog kapitala.

Napokon, veliki zemljoposjed, koji je tako nasilno održan i koji je pored sebe proizveo golemu industriju, vodi još brže krizi nego podjela zemljoposjeda, pri kojoj moći industrije ostaje uvijek drugorazedna.

Veliki zemljoposjed je, kao što vidimo u Engleskoj, već izgubio svoj feudalni karakter i dobio industrijski karakter utoliko, ukoliko želi stvarati što više novca. On daje vlasniku maksimalnu zemljišnu rentu, a zakupcu maksimalan profit od njegova kapitala. Stoga je broj poljoprivrednih radnika sveden već na minimum, a klasa zakupca zastupa već unutar zemljoposjeda moć industrije i kapitala. Zbog konkurencije s inozemstvom zemljišna renta najvećim dijelom prestaje biti samostalan prihod. Veliki dio zemljovlasnika mora zauzeti mesti zakupaca, koji na taj način djelomično postaju proleteri. S druge strane, mnogi zakupci će se dokopati zemljoposjeda; jer veliki posjednici koji su kraj svojih ugodnih prihoda najvećim dijelom odali rasipništvu te su obično neupotrebljivi za vodjenje agrikulture na veliko, djelomično ne posjeduju ni kapital ni sposobnost da zemljište eksploatiraju. Dakle, i jedan dio tih potpuno se upropašćava. Napokon, nadnica koja je svedena na minimum mora se još reducirati da bi izdržala novu konkurenciju. To onda nužno vodi revoluciji.

Zemljoposjed se morao razvijati na oba načina, da bi u obadva doživio svoju nužnu propast, kao što se industrija moarala upropastiti u obliku monopola i u obliku konkurencije da bi se naučila vjerovati u ljude.

[ na početak ]


Otudjeni rad

Mi smo pošli od pretpostavki nacionalne ekonomije. Akceptirali smo njen jezik i njene zakone. Pretpostavili smo privatno vlasništvo, razdvajanje rada, kapitala i zemlje, isto tako razdvajanje nadnice, profita od kapitala i zemljišne rente, kao i podjelu rada, konkurenciju, pojam razmjenske vrijednosti itd. Pokazali smo iz same nacionalne ekonomije, njenim vlastitim rečima, da je radnik postao roba, i to najbednija roba, da bijeda radnika stoji u obrnutom razmjeru prema moći i veličini njegove proizvodnje, da je nužni rezultat konkurencije akumulacija kapitala u malo ruku, dakle još gore uspostavljanje monopola, da napokon iščezava razlika izmedju kapitaliste i zemljišnog renterijera, kao i razlika izmedju zemljoradnika i manufakturnog radnika, i da se cijelo društvo mora raspasti na dvije klase: klasu vlasnika i klasu radnika lišenih vlasništva.

Nacionalna ekonomija polazi od činjenice privatnog vlasništva. Ona nam ga ne objašnjava. Materijalni proces koji privatno vlasništvo prolazi u zbiljnosti ona obuhvaća u opće, apstraktne formule, koje joj onda važe kao zakoni. Ona ne shvaća te zakone, tj. ona ne pokazuje kako oni proizilaze iz suštine privatnog vlasništva. Nacionalna ekonomija nam ne daje nikakvo razjašnjenje o uzroku odvajanja rada i kapitala, kapitala i zemlje. Ako, na primjer, odredjuje odnos nadnice prema profitu od kapitala, njoj kao poslednja osnova služi interes kapitalista; tj. ona pretpostavlja ono što treba da dokaže. Isto se tako svagdje pojavljuje konkurencija. Nju nacionalna ekonomija objašnjava iz vanjskih okolnosti. Koliko su te vanjske, prividno slučajne okolnosti samo izrez nužnog razvitka, o tome nacionalna ekonomija ništa ne govori. Mi smo vidjeli kako joj se sama razmjena čini kao slučajna činjenica. Jedini kotači koje pokreće nacionalna ekonomija jesu gramzivost i rat izmedju gramzivih, konkurencija.

Baš zato što nacionalna ekonomija ne shvaća povezanost kretanja, moglo se, na primjer, učenje o konkurenciji opet suprostaviti učenju o monopolu, učnje o slobodi obrta učnju o korporaciji, učnje o podjeli zemljoposjeda učnju o velikom zemljoposjedu, jer su konkurencija, sloboda obrta, podjela zemljoposjeda bili razvijeni i shvaćeni samo kao slučjne, namjerne, nasilne, a ne kao nužne, neizbježne, prirodne posljedice monopola, korporacije i feudalnog vlasništva.

Dakle, mi sad treba da shvatimo bitnu povezanost izmedju privatnog vlasništva, gramzivosti, odvajanja rada, kapitala i zemljoposjeda, izmedju razmjene i konkurencije, vrijednosti i obezvredjivanja ljudi, monopola i konkurencije itd., povezanost tog cijelokupnog otudjenja s novčnim sistemom.

Nemojmo se prenositi u izmišljeno prastanje kao nacionalni ekonomist kad želi da objašnjava. Takvo prastanje ne objašnjava ništa. Ono samo potiskuje pitanje u sivu maglovitu daljinu. On pretpostavlja u obliku činjenice, dogadjaja, ono što treba da deducira, naime nužan odnos izmedju dvije stvari, na primjer izmedju podjele rada i razmjene. Tako teologija objašnjava porijeklo zla pomoć prvoga grijeha, tj. ona pretpostavlja kao činjenicu, u obliku historije, ono što treba dokazati.

Mi polazimo od nacionalnoekonomske, savremene činjenice.

Radnik postaje utoliko siromašinji, ukoliko proizvodi više bogatstva, ukoliko njegova proizvodnja dobiva više na moći i opsegu. Radnik postaje utoliko jeftinija roba, ukoliko stvara više robe. Povećanjem vrijednosti svijeta stvari raste obezvredjivanje čovjekova svijte u upravnom razmjeru. Rad ne proizvodi samo robe; on proizvodi sebe sama i radnika kao robu, i to u razmjeru u kojem uopće proizvodi robe. Ta činjenica izražava samo ovo: da se predmet proizveden radom, njegov proizvod, suprostavlja njemu kao tudje biće, kao sila nezavisna od proizvodjača. Proizvod rada jest rad koji se fiksirao u jednom predmetu, koji je postao stvar, to je opredmećenje rada. Ostvarenje (Verwirklichung) jest njegovo opredmećivanje kao gubitak i ropstvo predmeta, prisvajanje kao otudjenje, kao ospoljenje.(23)

Ostvarenje rada toliko se pojavljuje kao obestvaranje, da se radnik obestvaruje do smrti od gladi. Opredmećenje se toliko pojavljuje kao gubitak predmeta, da je radnik lišen najnužnijih predmeta, ne samo predmeta za život nego i predmeta rada. Štoviše, sam rad postaje predmet kojeg se radnik može domoći samo najvećim naporom i sasvim neredovitim prekidima. Prisvajanje predmeta pojavljuje se do te mjere kao otudjenje, da ukoliko radnik proizvodi više predmeta, utoliko može manje posjedovati i utoliko više dospijeva pod vlast svog proizvoda, kapitala.

Sve te konzekvencije nalaze se u odredjenju da se radnik prema proizvodu svoga rada odnosi kao prema tudjem predmetu. Jer prema toj pretpostavci je jasno: ukoliko se radnik svojim radom višeeksteriorizuje, utoliko moćniji postaje tudji, predmetni svijet koji on stvara sebi nasuprot, utoliko postaje siromašniji on sam, njegov unutrašni svijet, utoliko njemu samome manje pripada. Isto je tako u religiji. Ukoliko čovijek više stavlja u boga, utoliko manje zadržava u sebi. Radnik stavlja svoj život u predmet; ali sad život ne pripada više njemu, nego predmetu. Ukoliko je, dakle, veći taj proizvod, utoliko je manji on sam. Ospoljenje radnika u njegovu proizvodu znači ne samo da njegov rad postaje predmet, vanjska egzistencija, nego da rad egzistira izvan njega, nezavisno, tudje i postaje samostalna sila nasuprot njemu, da mu se život koji je dao predmetu suprostavlja neprijateljski i strano.

Razmotrimo sad pobliže opredmećivanje, proizvodnju radnika i u njoj otudjenje, gubitak predmeta, njegova proizvoda.

Radnik ne može ništa stvarati bez prirode, bez osjetilnog vanjskog svijeta. To je materijal na kojem se ostvaruje njegov rad, u kojem je on djelatan, iz kojega i pomoću kojega on proizvodi.

Kao što priroda, medjutim, pruža radu životna sredstva u smislu da rad ne može živjeti bez predmeta na kojima se vrši, tako ona, s druge strane, pruža i životna sredstva u užem smislu, naime sredstva za fizičko izdržavanje samog radnika.

Dakle, ukoliko radnik pomoću svoga rada više osvaja vanjski svijet, osijetilnu prirodu, utoliko više oduzima sebi životna sredstva u dva smisla: prvo, tako što osjetilni svijet sve više prestaje da bude predmet koji pripada njegovu radu, životno sredstvo njegova rada; drugo, što vanjski svijet sve više prestaje da bude životno sredstvo u neposrednom smislu, sredstvo za fizičko izdržavanje radnika.

Dakle, na taj dvostruki način radnik postaje rob svoga predmeta, prvo, što dobiva predmet rada, tj. što dobiva rad, i drugo, što dobiva sredstva za izdržavanje. Prvo, dakle, što može egzistirati kao fizički subjekt. Vrhunac je toga ropstva da se kao fizički subjekt može održati samo kao radnik, a radnik je samo kao fizički subjekt.

(Otudjenje radnika u njegovu predmetu izražava se prema nacionalnoekonomskim zakonima tako da ukoliko radnik više proizvodi, utoliko ima manje za potrošnju, ukoliko stvara više vrijednosti, utoliko postaje bezvredniji, nedostojniji, ukoliko je oblikovaniji njegov proizvod utoliko nakazniji postaje radnik, ukoliko je civilizarniji njegov predmet utoliko barbarskiji postaje radnik, ukoliko je moćniji rad utoliko nemoćniji postaje radnik, ukoliko je rad bogatiji duhom utoliko je radnik postao gluplji i rob prirode.)

Nacionalna ekonomija skriva otudjenje u suštini rada tako što ne razmatra neposredan odnos izmedju radnika (rada) i proizvodnje. Razumije se, rad proizvodi čudesna djela za bogataše, ali on proizvodi ogoljenje za radnika. On proizvodi palače, ali za radnika jazbine. On proizvodi ljepotu, ali za radnika osakacenje. On zamjenjuje rad strojevima, ali jedan dio radnika baca natrag barbarskom radu, a drugi dio čini strojem. On proizvodi duh, ali za radnika proizvodi glupost i kretenizam.

Neposredan odnos rada prema njegovim proizvodima jest odnos radnika prema predmetima njegove proizvodnje. Odnos imućnika prema predmetima proizvodnje i prema njoj samoj jest samo konzekvencija toga prvoga odnosa. I ona ga potvrdjuje. Tu drugu stranu posmatrat ćemo kasnije.

Dakle, kad pitamo: koji je suštinski odnos rada, onda pitamo za odnos radnika prema proizvodnji.

Mi smo dosad promatrali otudjenje, ospoljenje radnika samo s jedne strane, naime, njegov odnos prema proizvodima njegova rada. Ali otudjenj e se ne pokazuje samo u rezultatu, nego i u aktu proizvodnje, u samoj proizvodnoj delatnosti. Kako bi se radnik mogao tudje suprostaviti proizvodu svoje djelatnosti ako se u aktu same proizvodnje sam sebi nije otudjio: proizvod je samo rezume djelatnosti, proizvodnje. Ako je, dakle, proizvod rada ospoljenje, onda sama proizvodnja mora biti djelatno ospoljavanje, ospoljavanje djelatnosti, djelatnost ospoljavanja. U otudjenju predmeta rada rezimira se samo otudjenje, ospoljenje u samoj djelatnosti rada.

U čemu se, dakle, sastoji ospoljenje rada?

Prvo, da je rad rdaniku spoljašnji rad, tj. da ne pripada njegovoj suštini, da se on stoga u svom radu ne potvrdjuje, nego poriče, da se ne osjeća sretnim, nego nesretnim, da ne razvija slobodnu fizičku i duhovnu energiju, nego mrcvari svoju prirodu i upropašćava svoj duh. Stoga se radnik osjeća kod sebe tek izvan rada, a u radu se osjeća izvan sebe. Kod kuće je kad ne radi, a kad radi nije kod kuće. Stoga njegov rad nije dobrovoljan, nego prinudan, prisilan rad. Stoga on nije zadovoljenje jedne potrebe, nego je samo sredstvo da zadovolji potrebe izvan njega. Njegova tudjost jasno se pokazuje u tome što se rad izbjegava kao kuga čim ne postoji fizička ili druga prisila. Spoljašni rad, rad u kome se čovjek ospoljuje, jest rad samožrtvovanja, mrcvarenja. Napokon, spoljašnost rada pojavljuje se radniku u tome što on nije njegov vlastiti rad, nego rad nekoga drugoga, što mu on ne pripada, što on u njemu ne pripada samom sebi, nego nekome drugome. Kao što u religiji samodjelatnost ljudske fantazije, ljudskog mozga i ljudskog srca djeluje nezavisno od individuuma, tj. djeluje na nj kao tudja, božanska ili djavolska djelatnost, tako djelatnost radnika nije njegova samodjelatnost. Ono pripada drugome, ona je gubitak njega samog.

I tako dolazi do toga da se čovjek (radnik) osjeća samodjelatan samo u njegovim životnim funkcijama, u jelu, piću i radjanju, najviše još u stanu, nakitu itd., a u svojim ljudskim funkcijama osjeća se samo kao životinja. Životinjsko postaje ljudsko, a ljudsko postaje životinjsko.

Jelo, piće i radjanje itd. jesu, doduše, prave ljudske funkcije. Medjutim, u apstrakciji koja ih djeli od ostalog kruga ljudske djelatnosti i koja ih čini posljednim i jedinim ciljevima, one su životinjske.

Rad, akt otudjenja praktične ljudske djelatnosti, razmatrali smo s dvije strane.
1) Odnos radnika prema proizvodu rada kao predmetu koji mu je stran i koji njim vlada. Taj odnos je istovremeno odnos prema osjetilnom spoljašnjem svijetu, prema prirodnim predmetima, kao svijetu koji je njemu tudj i neprijateljski suprostavljen.
2) Odnos rada prema aktu proizvodnje u samom radu. Taj odnos je odnos radnika prema njegovoj vlastitoj djelatnosti kao prema tudjoj djelatnosti koja mu ne pripada; djelatnost se ovde pojavljuje kao trpljenje, snaga kao nemoć, radjanje, kao škopljenje, vlastita radnikova fizička i duhovna energija, njegov lični život - jer što je život (drugo) već djelatnost - kao djelatnost upravljanja protiv njega samoga, od njega nezavisna, koja njemu ne pripada. Samootudjenje, kao što je prije navedeno otudjenje stvari.

Sad imamo da iz dva dosadašnja izvedemo i treće odredjenje otudjenog rada.

Čovjek je rodno biće ne samo zato što praktički i teorijski čini rod, kako svoj vlastiti tako i rod drugih stvari, svojim predmetom, nego i zato - a to je samo drugi izraz za istu stvar - što se prema sebi odnosi kao prema prisutnom živom rodu, zato što se prema sebi odnosi kao prema univerzalnom, te stoga slobodnom biću.

Rodni život, kako kod čovjeka tako i kod životinje, sastoji se fizički prvo u tome što čovjek (kao životinja) živi od anorganske prirode i ukoliko je čovjek univerzalniji od životinje, utoliko je univerzalnije područije anorganske prirode u kojem on živi. Kao što biljke, životinje, kamenje, zrak, svjetlo itd. teorijski čine jedan dio ljudske svijesti, djelomično kao predmeti umjetnosti - čovjekovu duhovnu anorgansku prirodu, duhovna sredstva za život koja mora tek pribaviti za uživanje i probavu - tako oni i praktički čine jedan dio ljudskog života i ljudske djelatnosti. Fizički živi čovjek samo od tih prirodnih proizvoda, bilo u obliku hrane, ogrjeva, odjela, stana itd. Čovjekova univerzalnost pojavljuje se praktički baš u univerzalnosti koja cjelokupnu prirodu čini njegovim anorganskim tijelom, i to ukoliko je
1. neposredno sredstvo za život, kao i ukoliko je
2. materija, predmet i orudje njegove živtone djelatnosti.
Priroda je čovjekovo anorgansko tjelo, naime priroda, ukoliko sama nije čovjekovo tjelo. Čovjek živi od prirode, to znači: priroda je njegovo tjelo, s kojom on mora ostati u stalnom procesu da ne bi umro. Da je čovjekov fizički i duhovni život povezan s prirodom, nema drugog smisla nego da je priroda povezana sama s sobom, jer čovjek je dio prirode.

Budući da otudjeni rad čovjeku: 1. otudjuje prirodu, 2. njega samog, njegovu vlastitu djelatnu funkciju, njegovu životnu djelatnost, on čovjeku otudjuje rod; on mu rodni život čini sredstvom individualnog života. Prvo, on mu otudjuje rodni život i individualni život; drugo, on mu ovaj poslednji, sveden na apstrakciju, pretvara u cilj prvoga, takodjer u njegovu apstraktnu i otudjenu obliku.

Jer, prvo, čovjeku se rad, životna djelatnost, sam proizvodni život pojavljuje samo kao sredstvo za zadovoljenje jedne potrebe, potrebe održavanja fizičke egzistencije. Medjutim, proizvodni život je rodni život. To je život koji proizvodi život. U načinu životne djelatnosti leži cjelokupan karakter vrste, njen rodni karakter, a slobodna svjesna djelatnost je čovjekov rodni karakter. Sam život pojavljuje se samo kao sredstvo za život.

Životinja je neposredno jedinstvena sa svojom životnom djelatnošću. Ona se od nje ne razlikuje. Ona je životna djelatnost. Čovjek čini samu svoju životnu djelatnost predmetom svoga htjenja i svoje svijesti. On ima svjesnu životnu djelatnost. To nije odredjenost s kojom se on neposredno stapa. Svjesna životna djelatnost razlikuje čovjeka neposredno od životinjske životne djelatnosti. On je upravo samo na taj način rodno biće. Ili, on je samo svjesno biće, tj. njegov vlastiti život mu je predmet upravo zato što je rodno biće. Samo zato je njegova djelatnost slobodna djelatnost. Otudjeni rad okreće odnos tako da čovjek upravo zato što je svjesno biće čini svoju životnu djelatnost, svoju suštinu, samo sredstvom svoje egzistencije.

Praktično proizvodjenje predmetnog svijeta, prerada anorganske prirode jest potvrdjivanje čovjeka kao svjesnog rodnog bića, tj. bića koje se prema rodu odnosi kao prema svojoj vlastitoj suštini, ili prema sebi kao rodnom biću. Doduše, životinja takodjer proizvodi. Ona gradi sebi gnezdo, stanove, kao pčela, dabar, mrav itd. Ali, ona proizvodi samo ono što treba neposredno za sebe ili za svoje mlado; ona proizvodi jednostrano, dok čovjek proizvodi univerzalno; ona proizvodi samo pod vlašću neposredne fizičke potrebe, dok čovjek proizvodi i kad je slobodan od fizičke potrebe, i istinski proizvodi tek oslobodjen od nje; ona proizvodi samo za sebe, dok čovjek reproducira cijelu prirodu; njezin proizvod pripada neposredno samo njenom fizičkom tjelu, dok se čovjek slobodno suprostavlja svom proizvodu. Životinja oblikuje samo po mjeri i potrebi vrste kojoj ona pripada, dok čovjek znade proizvoditi po mjeri svake vrste i znade svagdje dati predmetu inherentnu mjeru; zato čovjek oblikuje i prema zakonima ljepote.

Stoga se čovjek zbiljski potvrdjuje kao rodno biće baš u obradi predmetnog svijeta. Ta proizvodnja je njegov djelatni rodni život. Kroz nju se priroda pojavljuje kao njegovo djelo i njegova zbiljnost. Predmet rada je stoga opredmećivanje čovjekovog rodnog života: time što se on ne udvostručuje samo intelektualno, kao u svijesti, nego djelatno, zbiljski, i stoga sebe promatra u svijetu koji je sam stvorio. Time što otudjeni rad čovjeku oduzima predmet njegove proizvodnje, oduzima mu njegov rodni život, njegovu zbiljsku rodnu predmetnost i pretvara njegovo preimućstvo nad životinjom u štetu time što mu se oduzima njegovo arogansko tjelo, priroda.

Isto tako time što otudjeni rad svodi samodjelatnost, slobodnu djelatnost na sredstvo, on čovjekov rodni život čini sredstvom njegove fizičke egzistencije.

Svijest koju čovjek ima o svome rodu pretvara se, dakle, uslijed otudjenja u to da mu rodni život postaje sredstvom.

Otudjeni rad čini, dakle:

3)čovjekovu rodnu suštinu, kao prirodu tako i njegovu duhovnu rodnu moć, njemu tudjom suštinom, sredstvom njegove individualne egzistencije. On otudjuje čovjeku njegovo vlastito tjelo kao i prirodu izvan njega, kao i njegovu duhovnu suštinu, njegovu ljudsku suštinu.

4) Neposredna posljedica toga što je čovjek otudjen proizvodu svoga rada, svojoj životnoj djelatnosti, svojoj rodnoj suštini, jest otudjenje čovjeka od čovjeka. Ako se čovjek sam sebi suprostavlja, njemu se suprostavlja drugi čovjek. Što vrijedi za odnos čovjeka prema njegovu radu, prema proizvodu njegova rada i prema njemu samom, to vrijedi za odnos čovjeka prema drugom čovjeku, kao i prema radu i predmetu rada drugog čovjeka.

Uopće, stav da je čovjeku otudjena njegova rodna suština znači da je čovjek otudjen drugome, kao što je svaki od njih otudjen ljudskoj suštini.

Otudjenje čovjeka, uopće svaki odnos u kojem se čovjek nalazi prema samome sebi, ostvaruje se i izražava tek u odnosu u kojem se čovjek nalazi prema drugim ljudima.

Tako, dakle, u odnosu otudjena rada svaki čovjek promatra drugoga prema mjerilu i odnosu u kojem se nalazi on sam kao radnik.

Mi smo pošli od nacionalnoekonomske činjenice, od otudjenja radnika i njegove proizvodnje. Mi smo izrazili pojam te činjenice: otudjeni, ospoljeni rad. Mi smo analizirali taj pojam, dakle analizirali smo jednu nacionalnoekonomsku činjenicu.

Pogledajmo sada dalje, kako se pojam otudjenog, ospoljenog rada mora u zbiljosti izraziti i prikazati.

Ako je proizvod rada meni tudj, ako se meni suprostavlja kao tudja sila, kome on onda pripada?

Ako moja vlastita djelatnost ne pripada meni, ako je ona tudja iznudjena djelatnost, kome ona pripada?

Nekom drugom biću, a ne meni.

Tko je to biće?

Bogovi? Istina, u prvo se vreme glavna proizvodnja pojavljuje - kao na primer, gradnja hramova itd. u Egiptu, Indiji, Meksiku - u službi bogova, kao što i proizvod pripada bogovima. Ali sami bogovi nisu nikada bili gospodari rada. Isto tako ni priroda. I kakva bi protivrečnost da se čovjek ukoliko više svojim radom podredjuje sebi prirodu, ukoliko čuda bogova sve više postaju izlišna usljed čuda industrije, da se čovjek, za volju tih snaga, odrekao radosti proizvodnje i užitka od proizvoda!

Tudje biće kome pripada rad i proizvod rada, u čijoj se službi nalazi rad i za čije uživanje postoji proizvod rada, to biće može biti samo čovjek sam.

Ako proizvod rada ne pripada radniku, ako stoji nasuprot njemu kao tudja sila, to je moguće samo zato što pripada nekom drugom čovjeku izvan radnika. Ako je njegova djelatnost za njega mučenje, ona mora biti užitak nekom drugom i životna radinost nekom drugom. Samo čovjek sam može biti ta tudja sila nad ljudima, a ne bogovi, ne priroda.

Neka se još razmisli o prije iznesenom stavu da odnos čovjeka prema samom sebi postaje čovjeku predmetan, zbiljski, tek njegovim odnosom prema drugom čovjeku. Kad se on, dakle, prema proizvodu svog rada, prema svom opredmećenom radu odnosi kao prema tudjem, neprijateljskom, moćnom, od njega nezavisnom predmetu, on se prema njemu odnosi tako da je gospodar toga predmeta drugi, njemu tudj, neprijateljski, moćan, od njega nezavistan čovjek. Kad se prema svojoj vlastitoj djelatnosti odnosi kao prema neslobodnoj djelatnosti, on se prema njoj odnosi kao da je u službi, pod vlašću, prisilom i jarmom drugoga čovjeka.

Svako samootudjenje čovjeka od sebe i od prirode pojavljuje se u odnosu u koji on sebe i prirodu prema drugim ljudima, koji su od njega različiti. Stoga se religiozno samootudjenje nužno pojavljuje u odnosu laika prema svećeniku, ili pak, budući da se ovdje radi o intelektualnom svijetu, prema posredniku itd. U praktičnom zbiljskom svijetu može se samootudjenje pojaviti samo kroz praktičan, zbiljski odnos prema drugim ljudima. Samo sredstvo pomoću koga se otudjenje dogadja jest praktično. Otudjenim radom, dakle, čovjek ne proizvodi samo svoj odnos prema predmetu i katu proizvodnje kao prema tudjim i njemu neprijateljskim silama; on proizvodi i odnos u kojima se nalaze i drugi ljudi prema njegovoj proizvodnji i njegovom proizvodu, i odnos u kojem se on nalazi prema tim drugim ljudima. Kao što svojom vlastitom proizvodnjom proizvodi svoje obestvarenje, svoju kaznu, kao što svoj vlastiti proizvod pretvara u gubitak, u proizvod koji mu ne pripada, tako on čini da vlast nad proizvodnjom i nad proizvodom dobije onaj ko ne proizvodi. Kao što sebi otudjuje svoju vlastitu djelatnost, tako strancu daje djelatnost koja mu ne pripada.

Mi smo dosad posmatrali samo odnos sa strane radnika, a kasnije ćemo ga posmatrati i sa strane ne-radnika.

Dakle, pomoću otudjenog, ospoljenog rada radnik proizvodi odnos nekog čovjeka prema tome radu koji je radu tudj i koji se nalazi izvan rada. Odnos radnika prema radu proizvodi odnos kapitalista - ili, kako se on inače naziva, poslodavca - prema radu.

Privatno vlasništvo proizilazi, dakle, pomoću analize iz pojma ospoljenog rada, tj. ospoljenog čovjeka, otudjenog rada, otudjenog života, otudjenog čovjeka.

Pojam ospoljenog rada (ospoljenog života) dobili smo svakako iz nacionalne ekonomije kao rezultat kretanja privatnog vlasništva. Ali pri analizi toga pojma, ako se privatno vlasništvo pojavljuje kao osnova, kao uzrok ospoljenog rada, pokazuje se da je ono njegova konzekvencija, kao što i bogovi prvobitno nisu uzrok, nego posljedica zablude ljudskog razuma. Kasnije se taj odnos pretvara u uzajamno djelovanje.

Tek na posljednjoj kulminacionoj tački razvitka privatnog vlasništva ponovo izbija ta tajna, naime, da je ono, s jedne strane, proizvod ospoljenog rada, a s druge, da je sredstvo pomoću kojeg se rad ospoljuje, realizacija tog ospoljenja.

Taj razvitak istovremeno osvjetlava različite, dosad nerješene sukobe.

1. Nacionalna ekonomija polazi od rada kao od prave duše proizvodnje, pa radu ipak ne daje ništa, a privatnom vlasništvu daje sve. Prudon je iz te protivrječnosti izveo zaključak u korist rada, a protiv privatnog vlasništva. Medjutim, mi uvidjamo da je ova prividna protivrječnost protivrečje otudjenog rada sa samim sobom da je nacionalna ekonomija izrazila samo zakone otudjenog rada.

Stoga takodjer uvidjamo da su nadnica i privatno vlasništvo identični: jer je nadnica, u kojoj proizvod, predmet rada, plaća sam rad, samo nužna konzekvencija otudjenja rada, kao što se u nadnici rad takodjer ne pojavljuje kao samo svrha, nego kao sluga zarade. To ćemo obrazložiti kasnije, a sada ukažimo još samo neke konzekvencije.

Nasilno povišenje nadnice (bez obzira na druge poteškoće, bez obzira na to što se ono kao anomalija moglo takodjer samo nasilno održati) biljo bi samo bolje plaćanje robe robova, a ne bi ni radniku ni radu izvojevalo njihovo ljudsko odredjenje i dostojanstvo.

Čak i jednakost nadnica, onakvu kakvu zahteva Prudon, samo pretvara odnos sadašnjeg radnika prema svom radu u odnos svih ljudi prema radu. Društvo se tada shvaća kao apstraktni kapitalist.

Nadnica je neposredna posljedica otudjenog rada, a otudjeni rad je neposredan uzrok privatnog vlasništva. Stoga s jednom stranom mora pasti i druga.

2. Iz odnosa otudjenog rada prema privatnom vlasništvu sljedi dalje da se emancipacija društva od privatnog vlasništva itd., od ropstva, izražava u političkom obliku emancipacije radnika ne kao da se radi o njihovoj emencipaciji; ova je, pak, u emancipaciji radnika sadžana zato što je celokupno ljudsko ropstvo involvirano u odnosu radnika prema proizvodnji, a svi ropski odnosi samo su modifikacije i konvezacije toga odnosa.

Kao što smo iz pojma otudjenog, ospoljenog rada našli pomoću analize pojam privatnog vlasništva, tako se pomoću tih dvaju faktora mogu razviti sve nacionalnoekonomske kategorije, a u svakoj ćemo kategoriji naći, kao na primjer u trgovini, konkurenciju, kapitalu, novcu, samo odredjeni i razvijeni izraz tih prvih osnova.

Prije nego što razmotrimo to oblikovanje, pokušajmo riješiti još dva zadatka.

1. Odrediti opću suštinu privatnog vlasništva, koja je proizašla kao rezultat otudjenog rada u njegovu odnosu prema pravom ljudskom i socijalnom vlasništvu.

2. Mi smo otudjenje rada, njegovo ospoljenje pretpostavili kao činjenicu i tu činjenicu smo analizirali. Sada pitamo kako čovjek dolazi do toga da svoj rad ospoljuje, otudjuje? Kako je to otudjenje osnovano u suštini čovjekova razvitka? Za rešenje zadatka dobili smo već mnogo time što smo pitanje o porijeklu privatnog vlasništva pretvorili u pitanje odnosa ospoljenog rada prema razvitku čovječanstva. Jer, ako se govori o privatnom vlasništvu, vjeruje se da je riječ o nekoj stvari iznad čovjeka. Kad se govori o radu, riječ je neposredno o samom čovjeku. To novo postavljanje pitanja implicira i njegovo rešenje.

ad 1. Opca suština privatnog vlasništva i njegov odnos prema istinskom ljudskom vlasništvu.

Ospoljeni rad nam se raspao na dva sastavna dijela koji se uzajamno uvjetuju ili koji su samo različiti izraz jednog te istog odnosa; prisvajanje se pojavljuje kao otudjenje, ospoljenje, a ospoljenje kao prisvajanje, otudjenje kao istinsko udomaćenje.

Mi smo posmatrali jednu stranu, ospoljeni rad u odnosu prema samom radniku, tj. odnos ospoljenog rada prema samom sebi. Kao proizvod, kao neophodan rezultat toga odnosa, našli smo vlasnički odnos neradnika prema radniku i radu. Privatno vlasništvo kao materijalan, rezimirajući izraz ospoljenog rada obuhvaća oba odnosa, odnos radnika prema radu, proizvoda njegova rada i neradniku, kao i odnos neradnika prema radniku i proizvodu njegova rada.

Kad smo vidjeli da se u odnosu prema radniku koji radom prisvaja prirodu, prisvajanje pojavljuje kao otudjenje, samodjelatnost kao djelatnost za drugoga i kao djelatnost drugoga, životnost kao žrtvovanje života, proizvodnja predmeta kao gubitak predmeta koji prelazi u tudju vlast, tudjem čovjeku, razmotrimo sada odnos toga, radu i radniku stranog čovjeka prema radniku prema radu i predmetu rada.

Prije svega treba primjetiti da sve što se kod radnika pojavljuje kao djelatnost ospoljenja, otudjenja, kod neradnika se pojavljuje kao stanje ospoljenja, otudjenja.

Drugo, da se z