Gdje li su samo repovi birokratske diktature koja je desecima godina aktivno gušila svaki tračak demokracije na Jugoslavenskim prostorima? Jesu li žive snage koje su u ime svog fiktivnog bratstva i jedinstva, kao i njihove verzije revolucije koju su očito bez radnika provodili, klanjem ljudi i gušenjem demokracije? Jesu li i dalje ostali dosljedni svojoj krutoj, elitističkoj, i istovremeno utopističkoj ideologiji ili su se pak počeli depresivno pretvarati u konvencionalnu buržoasku stranku sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama? Koliko nam takve snage mogu poslužiti kao pripomoć na putu prema društvenom čovječanstvu istinske demokracije, slobodnom od nepravdi i otuđenja; tj. komunističkom društvu ukoliko ćemo se poslužiti terminologijom čovjeka pod imenom Marx?

Repovi partije koja se nazivala komunističkom moraju se početi sljediti od onih sivih i ograničenih, malih i velikih aparatičeka koji su, unatoč mizernim sposobnostima dodatno ograničenim totalitarnom ideologijom, imali itekako dobro razvijen osjećaj za vlastite interese, sisanje krvi iz radničkih vena i blokadu svake slobodne i aktivne društvene samopromjene. Koliko su sve njihove crvene zastave i napuhana ideologija bili lažni i u konfliktu sa stvarnošću najbolje se pokazalo u trenutku kada je cijeli sloj koji su predstavljali izevoluirao na veću razinu, te se počeo presvlačiti u nove, ovaj put nacionalističke, krvničke kapute i stvarati balkansko klanje jedinstveno u ljudskoj povijesti; klanje u odnosu na koje su sva njihovi prethodni krvavi pirovi izgledali kao igla u odnosu na čeličnu klipnjaču brodskog diesel motora. Koliko je samo svaka od partijskih parola visjela u zraku kao kakav apsurdni aforizam uma izgubljenog u vremenu i prostoru vidjeti se može pogledom na bivše aparatičeke koji danas ugniježđeni u konvencionalnoj buržoaskoj 'demokraciji' ugodno provode svoje dane, dok radnici čiju su krv nekoć sisali padaju u ruke novih i, u krajnjoj liniji, daleko nemilosrdnijih kapitalističkih vampira.

No svakako je točno da slijedeći repove birokratske diktature ipak nećemo uvijek doći do istih rezultata; Titovi se sljedbenici mogu naći među novim deklariranim fašistima, kao i kod njegovih vjernih pionira koji se i danas trude sljediti davno umlog velikog vođu i što manje skretati s njegovog puta. Takvo im što naravno teško može poći za rukom jer njih same nipošto ne može oblikovati bitka na Neretvi, kao ni 'veliko NE Staljinu'; njih, kao i sve nas, oblikovati može jedino njihov stvarni život u današnjem društveno-povijesnom kontekstu.

Kao što je prosječno inteligentni dio čitatelja možda već i primjetio ishodište moje kritike je politička stranka pod imenom SRP, tj. glasilo uvelike povezano s njom pod imenom 'Hrvatska Ljevica'. Osobno se rijetko zamaram detaljnim čitanjem novina i magazina, i to prvenstveno iz dva razloga. Prvi i najvažniji je naravno taj da si takvo što ne mogu priuštiti; za praćenje dnevnog i tjednog tiska morao bih izdvojiti otprilike trećinu novca koji mi roditelji, prodavanjem vlastitog života, skupe za školovanje.U skladu s tim, i činjenicom da još uvijek nisam došao do duhovne razine na kojoj će mi hrana postati nepotrebna, ipak se moram odricati tiskovina. No na sreću mi taj prvi razlog, zbog postojanja drugog, ne pada posebno teško. Radi se o tome da mi čitanje tiskovina obično donosi samo pogrešno informiranje kao i potpuno uznemiravanje njihovim suludim, ideološkim sadržajem iz kojeg je više nego jasno vidljivo da se u našem svijetu svetog tržišta novine nemaju neke velike veze s informiranjem, ili bilo kakvim čitanjem, već postoje samo radi prodaje. No eto katkad mi se posreći pa određenim spletom okolnosti novine dobijem besplatno, i uz to se odvažim pročitati koji redak u nadi da nakon toga neću morati previše koristiti metodu za smirivanje nakon pročitanih gluposti koja se sastoji od provjeravanja tvrdoće zidova vlastitom glavom. U skladu s tim jutros sam u ruke uzeo 'Hrvatsku ljevicu', i nakon nekoliko minuta čitanja i jedne kemijske olovke potrošene na podcrtavanje onih najapsurdnijih dijelova, odlučio poštediti svoj zid i iskaliti se na tipkama obližnje tipkovnice. Stoga eto najbolje da sada redom krenem analizirati uvodnik u 9. broj ovogodišnje 'Hrvatske ljevice', lista koji tvrdi da se zalaže za 'demokraciju i socijalnu pravdu'.

"Relativno blagostanje one dvije trećine pripadnika društva, kakvo je postignuto u razvijenom kapitalizmu na Zapadu, u Hrvatskoj, kao uostalom i u drugim zemljama koje su se osamostalile raspadom bivše Jugoslavije, ne izuzimaći Sloveniju, neće biti postignuto u prvoj polovici ovog stoljeća."

Kao što vidite prognoze autora ovog teksta izrazito su optimistične. Njegova nam formalistička analiza otvoreno govori o blagostanju kapitalizma na Zapadu koje Hrvatska neće dosegnuti u prvoj polovici ovog stoljeća. Ali će ga do tada, hrabro koračajući stazom samilosnog slobodnog tržišta, bez ikakve sumlje ostvariti; zar ne? Autor vjerojatno smatra da nas 'Zapad' do tada neće čekati već će istim putem nastaviti prema još većoj razini opće sreće i blagostanja. Sukladno s tim nam naravno ne treba nikakva radikalna društvena promjena, nikakva promjena u načinu proizvodnje i raspodjele, nikakva promjena načinu međusobnog ophođenja članova društva- nikakva revolucija. Čemu će nam takvo što kada nam ovaj i ovakav globalni sistem, ovaj i ovakav način na koji čovjek čovjeka tretira i s njim se samoostvaruje, u budućnosti jamči opći prosperitet i napredak, nezaustavljivo ostvarenje 'relativnog blagostanja'. To što se svaki pojedinac sve više pretvara u čudnu pojavu koja ne samo da nema sigurnu egzistenciju (bilo zbog straha od bombi, ili pak gladi), već mu se sama egzistencija pretvara u noćnu moru prepunu licemjernih pokvarenjaka i nerazumljivih tržišnih protivnika; pokvarenjaka i protivnika koji su zapravo njegova kopija, naravno nije stvar vrijedna posebnog razmatranja. To što sve više pojedinaca jedini izlaz iz 'relativnog blagostanja' traži u bijegu od stvarnosti, kao i to što se svakom pojedincu sve više i više čini kako njegova stvarnost biva kontrolirana njemu stranim silama, stvari su zanemarive u odnosu na prosječnu starost radnikovog automobila, ili pak broj litara piva koju dnevno popije. Stvari preko kojih se manifestira potpuno otuđenje čovječanstva, autoru ovog članka očito ne predstavljaju nikakav problem u odnosu na zaostalost 'naše Hrvatske' u odnosu na 'Zapad'. Koga li je uopće briga u kakvom je stanju stvarni čovjek, društveni pojedinac pretvoren u nečovječno biće izgubljeno u svijetu u kojem živi, bez obzira radi li se o Hrvatskoj ili pak Švicarskoj, kada nam je na prvom mjestu naravno materijalni status u kojem se apstraktni Hrvat nalazi u odnosu na apstraktnog Slovenca, Srbina ili Njemca? Upravo to je pitanje koje si postavljaju konvencionalni buržoaski političari; pitanje koje svijeni pojedinci usmjereni prema aktivnom stvaranju svog realiteta mogu samo popratiti smješkom. Kao što je apstraktna 'politika' u kapitalizmu udaljena od stvarnosti, tako su i ovakve političke perspektive nešto što sa stvarnim životom svakog čovjeka nemaju ništa zajedničko. No čak ni taj totalni nesrazmjer između političara, koji predstavljaju stupove oslonce ovog nečovječnog sistema i kojima autor članka o kome govorimo bez ikakve sumlje pripada, sa stvarnošću nije toliko žalostan kao što je to slučaj s samim njihovim apsurdnim nadanjima. Svi njihovi samozadovoljni zaključci kojima sebi pripisuju nadljuske sposobnosi organizacije i provedbe vlasti, kao i usmejeravanja ekonomije, postaju čista lakrdija u istom trenutko kada shvatimo da ne samo da oni takve sposobnosti ne mogu imati, već i zbog toga što im čak ni one ne bi pomogle u ostvarenju ciljeva koje si sami postavljaju. Jer na globalnom tržištu jedino pravilo je pravilo jačeg, a jedini rezulatat totalna apsurdnost vođena kaotičnošću 'nevidljive ruke'. 'Političari' Hrvatsku, kao i druge države o kojima autor govori, na pravi put ne izvode zbog toga što to ne žele, već zbog toga što to ne mogu. Formalno 'ekonomsko poboljšanje', 'relativno blagostanje' srednjih slojeva o kojem maštaju svi buržoaski 'političari', pa tako i autor ovog članka, može se, ali ni ne mora ostvariti; no bez obzira na to ono ostaje izvan ključnih problema današnjeg društva, ključnih problema koji najprije po leđima tuku radnike, njihovu okolinu, pa onda i sve članove društva.

"Do eventualnog demografskog oporavka [Hrvatske] može doći jedino imigracijom s Istoka, ali ne više Srba i Bošnjaka iz susjedstva, a dakako ni malobrojnijih Crnogoraca i Makednonaca, već jedino Albanaca s Balkana, pa onda istočnjaka iz Evrope i Azijata. Jer isključeno je da će se ovamo doseljavati Talijani, Austrijanci, Nijemci, Mađari, Česi, pa i drugi Evropljani sa zapada i sjevera, kao što se u nekim trenucima u prošlosti događalo!"

Ovaj citat koji ste upravo pročitali nije isječak iz nikakvog neonacističkog glasila, već nastavak članka koji je tema ove kritike. Autor je dakle nakon što je optimistično zaključio da nas za nekih 50tak godina bez ikakve sumlje čeka neka vrst 'relativnog blagostanja', odlučio razmotriti i negativne stvari koje nas čekaju u budućnosti. Tako je, kao što vidite, preuzeo ulogu Hrvatskog populitičkog pokreta, i zabrinut za Hrvatsku rasu (koja kao što je prošli hrvatski predsjednik, u slobodno vrijeme loš povijesničar, virtuozno otkrio potječe od Sunita) ustvrdio da će ponosne Hrvate, lica bijela krvi plave, pregaziti opake horde crnih 'istočnjaka i Azijata'! Prije smo, u vrijeme kada su autor članka i njemu slični mogli provoditi svoje sulude zamisli, imali situaciju kada se čista krv hrvatska nije miješala s posebno prljavim rasama (samo sa Srbima, Bošnjacima isl.) već se još, kako autor ponosto ističe, i dodatno oplemenjivala plemenitom krvlju sa 'zapada i sjevera'. No sada je sve gotovo; uskoro će prosječni Hrvat naličiti jemenskom pastiru. Nadam se da vam je jasno koliko mi se, kao osobi koja se smatra socijalistom, ovakva izjava nekoga tko se socijalistom naziva naprosto gadi. Na svu sreću znam da se radi o starom reformiranom titoistu, dakle staljinistu reformiranom na kvadrat, koji samim time kao i svojim riječim jasno pokazuje koliki ga beskonačni ponor odvaja od revolucije. Iskreno se nadam da će moji unuci nalikovati malim, prekrasnim smeđim i crnim jemenskim pastirima i kongoanskim domorodcima, te da će živjeti u društvenom čovječanstvu u kojem će se izjave poput ove koju kritiziram tretirati kao plodovi bolesnog i poremećenog uma.

"Zapravo tzv. domovinski rat je u određenom smislu bio nastavak rata na tlu Hrvatske, i BiH, iz vremena 1941-1945 godine…"… "Ideologija i politika koje su bile pobjedničke 1945. poražene su 1991."

No evo kao što vidite titoisti se, bez obzira na povremene izlete u rasizam i stalno nastanjivanje u buržujskoj politici, ipak neprestano i neumorno vraćaju na svoju '45-tu. Da '45-ta je, kao i cijela narodnooslobodilačka borba, stvar koja nije samo pozitivan povijesni događaj već i jedan od najsvjetlijih primjera moderne povijesti. No tu svijetlost o kojoj govorim nisu stvorili staljinistički ideolozi već se radi o tome da je NOB jedinstven povijesni primjer samoorganizacije ljudi, seljaka, protiv klanja i masakritanja tisuća civila, protiv fašizma, protiv krvoločnog rata, protiv nacionalne mržnje i suprostavljanja čovjeka čovjeku. Radi se o jedinstvenom i svjetlom primjeru kojeg čak ni tolike naslage staljinističke ideologije i njenih zlodjela nisu mogle ukaljati. No istovremeno se radi o tome da je '45ta godina ostala u povijesti i da se nipošto sama po sebi ne može povezivati sa našom, trenutnom starnošću. Ona se, kao i svaki drugi povijesni događaj (s posebnim naglaskom na one povezane s borbom radničke klase, što nam uostalom predstavlja akomulirano iskustvo proletariajta koje je neophodno za bilo kakvu svijesnu revolucionarnu djelatnost), može razmatrati, analizirati, od nje se može učiti, i pokušati je isoristiti za bolje razumjevanje budućnosti; no ona, ponovo naglašavam kao i svaki drugi događaj iz povijesti, sama po sebi ne može biti naša današnja stvarnost- bez obzira na to što današnja stvarnost nema drugu sebe doli one u prošlosti. No autor ovog neslavnog članka ne samo da to ne shvaća nego nikako se ne može odreći ideološke navike beskompromisne obrane samoga sebe, i potpuno suludog tumačenja povijesti. On očito ne shvaća da balkansku klaonicu nisu priredili i stvorili vanjski i unutarnji neprijatelji, četnici i ustaše, koji su nakon 50 godina konačno pobjedili, već da se radi o tome da je birokratska jednopartijska dikatura svojom kontrarevolucionarnom politikom, gušenjem demokracije i zauzdavanjem radnika stvorila uvjete sveopćeg klanja, isto kao što sami ustaše i četnici koji su se pojavili krajem 80tih nisu pali s neba već su se regrutirali iz redova dojučerašnjih titoističkih predragih vođa i njihovih pobočnika. Ukoliko autor pod pobjedničkom ideologijom koja je pobjedila '45te smatra svoju bonapartističku onda je svakako istina da je ta ideologija 1991. stvarno poražena; ali ne od strane starih ustaša i četnika, već od strane onih koje je sama godinama stvarala. Ona je porazila samu sebe, uzdižući se tako na veću razinu i istovremeno u svakom smislu unazađujući interese radnika (i ne samo njih) sa prostora kojima je harala, ali i šire.

"Ni jedna jedinica ZNGa, pa onda ni HV nije nosila niti nosi ime nekog partizana, ali su neke nosile imena poznatih ustaških zločinaca. U tzv. domovinskom ratu nigdje se nije isticala slika Josipa Broza Tita, ali bogme jest slika Ante Pavelića. U Hrvatskoj vojsci nikad nije zapjevana neka partizanska pjesma, ali ustaške se još i danas pjevaju."

I evo nakon što je naš autor potegao dužu turu nabrajanja brojki iz 40tih godina (što je inače oduvjek jedan od najomiljenijih hobija svih velikih interpretatora povijesti) i pred nas prosuo još nekoliko bisera na koje se ipak, zbog ograničenosti prostora nisam posebno osvrtao, došao je do ove slavne izjave. On naime smatra izrazito negativnom činjenicu da razularene jedinice nacionalne vojske čiji je cilj borba za kapitalističku nacionalističku državu, kao i klanje drugog i drugačijeg, nisu nosile imena partizana, Titove slike isl. I ponovo u svoj svojoj apurdnosti autor je djelomično u pravu. Unatoč svim pozitivnim stvarima potpuno je jasno da narodno oslobodilačka borba u svom samom trenutku nije imala previše veze s bilo kakvom društvenom promjenim, a naročito ne proleterskom revolucijom (što naravno nije nužno moralo tako i biti). Isto tako jasno je da je titoistička partijska birokracija koja je vladala Jugloslavijom, neprestano bila sklona naglašavanju i stvaranju nacionalnih antagonizama među narodima u njenom sastavu. No za ovakvu tvrdnju ona se morala preobraziti u nešto sasvim drugačije; ona se morala preobraziti u konvencionalne socijal-šoviniste koji u pravoj maniri onih iz 1914. koji se svrstavaju pod svoje nacionalne zastave i onda svjesno prihvaćaju klanje drugova proletera i razbijanje internacionalne solidarnosti. Autorov vapaj za partizanskim elementima u hrvatskoj vojsci možda bismo mogli usporediti sa imaginarnim vapajem njemačkih socijal-šovinista za znakovljem druge internacionale na plećima kaizerovih vojnika u sukobu sa njihovim francuskim drugovima, tj smrtnim neprijateljima. Njemački socijal-šovinisti ipak toliko porećećeni nisu bili; što naravno ne znači da je autor ovog teksta potpuno zdrav.

"Jer partizani i komunisti, koji su predvodili antifašističku borbu 1941-1945 i vodili hrvatsku od 45 do 90 tobože su bili anacionalni i nacionalne izdajice."

Ova rečenica je možda i vrhunac apsurdnosti cijelog teksta o kojem govorim. Da, uistinu se na žalost moram složiti sa autorom koji tvrdi da oni "partizani i komunisti" (premda nikako ne mogu dokučiti kako netko može biti partizan nakon završetka rata, i još apsurdnije komunist dok ograničava internacionalne radničke interese i suzbija revoluciju) nisu bili 'nacionalni izdajice'. Zapravo je jasno da su ti na koje autor misli, takozvani komunisti, bili izrazito nacionalno obojeni. Takvo što se vrlo ilustrativno može primjetiti iz 'partizanske zakleteve':

"Kunem se svevišnjim Bogom i svim što mi je drago, te dajem svoju časnu riječ da ću uvijek biti odan tradiciji svojih predaka, da ću uvijek ispunjavati povjerenje hrvatskog naroda i da ću svojom krvlju braniti svoju domovinu od Njemačkih, Talijanskih i Mađarskih okupatora, kao i narodnih izdajica. Tako mi Bog pomogao".
(Radio Free Yugoslavia, 13. June 1943.)[navedeno u Tony Cliff, On the Class Nature of the "People's Democracies", 1950]

No isto tako upravo je zbog toga jasno da oni nipošto nisu mogli biti komunisti, isto kao što napsto nisu mogli imati ništa s internacionalnom proleterskom društvenom revolucijom, kojoj cilj nije oslobođenje domovine od okupatora, već samooslobođenje radničke klase i emancipacije cijelokupnog čovječanstva. Dovoljno je samo baciti letimičan pogled na način na koji Marx definira komunista u svom Manifestu da bi se vidjelo koliko su ovi "komunisti" bili potpuna suprotnost komunista:

"Komunisti nisu neka posebna partija prema drugim radničkim partijama. Oni nemaju nikakve interese odvojene od interesa cjelokupnog proleterijata. Oni ne postavljaju nikakve posebne principe u koje bi htjeli ukalupiti proleterski pokret. Komunisti se razlikuju od ostalih proleterskih partija sam o time što, s jedne strane, oni u različitim nacionalnim borbama proletera utiču i sprovode zajedničke, od nacionalnosti nezavisne interese cjelokupnog proleterijata, a, s druge strane, time što oni na različitim stupnjevima razvitka, kroz koje stalno zastupaju interese celokupnog pokreta."

Uglavnom radi se o tome da je potpun jasna nacionalna obojenost takozvanih "komunista", tj. staljinističke elite koja je itekako imala zasebne interese odvojene od interesa cjelokupnog proletarijata, i isto tako još agresivnije neprestano naglašavala svoju posebnost u odnosu na druge radničke partije i organizacije, kao i na cijelo društvo samoprozivajući se 'avangardnom radničke klase', onima koji znaju kako budući svijet izgleda, kojim putem do njega doći itd. Isto tako je jasno da se upavo ta nacionalna obojednost, povezana s interesima pojedinih nacionalnih birokracija, tijekom vremena, pod utjecajem mnoštva najrazličitijih društveno-povijesnih okolnosti, pretvorila u nacionalističku mržnju, paljenje kuća, kao i klanje tek rođene djece. Autor ovog teksta, potpuno izgubljen u svojoj stvarnosti i svome životu, očito ne shvaća apsurnost svoje situacije. On sam u najboljem slučaju želi zadržati uzroke, ali bi se riješio njihovih posljedica. I upravo to je onda još jedna od mnoštva stvari u kojima se jasno vidi da se u potpunosti identificirao s buržoaskom politikom, tj njezinim reformističkim, socijal-patriotskim- i samim time najutopističkijim, krilom.

"Nadajmo se međutim da tako ipak neće ostati i na iole duži rok, pa makar da Hrvatska neće bar u prvoj polovici ovog stoljeća uhvatiti korak s razvijenim svijetom."

To bi bio kraj ovog neslavnog članka, na kojem se njegov autor otprilike vraća na početak nakon što je opisao puni krug lutajući po svim bespućima kojima se obično kreću izgubljeni depresivni staljnististi koji se nastoje skrasiti u ugodnom okružju buržoaske politike. Bez obzira na to što se danas u njenom okružju možda i ne osjećaju potpuno ugodno, ona je bez ikakve sumlje njihova budućnost. Trenutak koji ja zahvaćam svojom kritikom samo je jedan dio procesa promjene kojim se zakržljali ostaci titoizma (tj. staljinizma) transformiraju u konvencionalnu stranku reformističke ljevice- svojevrsne socijal-patriote. Svakako je točno da taj proces ne može trajati dugo, ako zbog ničega drugoga onda zbog činjenice da su se drugi dijelovi starog birokratskog aparata već odavno potpuno izmjenili i prilagodili novim okolnostima. No upravo zbog toga važno je shvatiti koliko je potpuno ograničena uloga ovakvih izoliranih sektaških organizacija u svijesnoj i radikalnoj samopromjeni društva, tj. internacionalnoj proleterskoj revoluciji. Hrvatska ljevica samim imenom otkriva svoju prirodu; ako ne trenutnu onda definitivno buduću. Buduće čovječanstvo takve fragmente prošlih vremena teško će htjeti uzimati u obzir.